2021-10-02 Do sada pročitan 905 puta

Godina 1982. Anđelka i ja dolazimo Wartburgom 353 u Kopačevo, a na krovu auta mali plastični čamac, Goranov eksperiment za ispitivanje epoksidnih smola, stakloplastike i ostalih materijala te tehnologija za izradu plastičnih brodica. Kanio je on napraviti pravi plastični brod, ali sve ostaje na ovom malom grbavom uratku na krovu Wartburga 353.

Naum mi je vrlo jednostavan: ilegalno ući u park prirode Kopački rit, malo veslati po rukavcima, snimiti nešto fotografija te se išuljati van! No, dolaskom u Kopačevo javlja se problem: kako ući u Kopački rit? Nemam nikakve karte, ali eto, tu je jedan kanal koji sigurno vodi ka mom cilju! Barem želim da sigurno vodi!

Skidamo čamac s krova Wartburga 353 i on doživljava svoje prvo porinuće! Gorane, tvojih ruku djelo plovi! Ukrcavamo se i naše putovanje počinje. Nakon nekog vremena veslanja kanal postaje sve uži, pa plići dok na kraju ne završavamo na nekakvoj livadi! I što sada? Na vlastitoj koži osjećam kako se ilegala ne isplati: dlanovi bride, ali veslačke žuljeve, srećom, ne dobivam. Istim se putem i načinom vraćamo nazad, stavljamo čamac na krov Wartburga 353 – kasnije se ispostavlja da mu je to jedina plovidba u životu, i odlučujemo ući u park prirode legalnim putem, s plaćenom ulaznicom koja uključuje plovidbu njihovim brodom.

Godina 2013. Polijećem s Čepinskog aerodroma i s grupom motornih zmajeva krećem put Borova. Kako je prijepodne već odmaklo, atmosfera nad toplim i suhim poljima Slavonije i Baranje postaje uzburkana te odlučujem napustiti grupu i promijeniti rutu: ako pratim Dravu, pa Dunav, možda će tim putem, zbog hladnijeg i mirnijeg zraka, let biti ugodniji. Tako i biva. Prelijećem Osijek te Dravom nastavljam prema Dunavu. To je moj drugi susret s Kopačkim ritom, ali ovoga puta ga gledam iz perspektive jedne od tri stotine vrsta ptica koje obitavaju u njemu.

Ušće Drave u Dunav. Zeleni „trokut“ na lijevoj strani fotografije je dio Kopačkog rita.

Godina 2021. Moj treći susret s Kopačkim ritom. Ovoga puta kao član male novinarske grupe, a na poziv Renate Forjan, direktorice Turističke zajednice Općine Bilje - Kopački rit.

Pogled na „vrata“ parka prirode Kopački rit.

Uzdignuta šetnica kroz šaš vodi prema onom pravom ulazu u park prirode. Putem srećemo grupice turista i mahom čujem mađarski.

Ništa bez „selfija“!

Nakon kraće šetnje dolazimo do pristaništa na jezeru Veliki Sakadaš.

Kolonija kormorana na jezeru Veliki Sakadaš. Naš skiper kaže kako su oni najbrojnija vrsta i u jednom periodu ih je bilo previše, no u zadnje vrijeme se broj smanjuje te postaje prihvatljiv za njihove prehrambene resurse.

Kormorani dominiraju ovim dijelom Kopačkog rita

Kormorani

Pogled na Veliki Sakadaš.

Reljef područja Kopačkog rita je rezultat rada vode, kako same rijeke, tako i poplavnih voda koje plave područje. Rijeke u svom živom toku stvaraju sprudove i otoke – ade – te rukavce koje ovdje zovu ‘dunavac’ ili ‘stara Drava’. Nasuprot tome, vode na poplavnom području na jednom mjestu talože nanose, dok na drugom mjestu produbljuju teren, te cijelo područje dobiva specifičan valoviti izgled. Tako nastaju bare (tj. depresije) i grede (tj. povišena područja) koje se pružaju stotinama metara jedna pored druge. Bare i grede su uske i dugačke i gledano iz zraka imaju specifičan zakrivljen izgled. Između bara i greda visinska razlika iznosi najviše osam metara. Bare se na krajevima spajaju i preko jednog prirodnog kanala tzv. ‘foka’, te ulaze u Dunavac ili Dunav. Upravo fokovi služe za punjenje i pražnjenje bara. Fokovi su često bili umjetno produbljivani, a također ima i umjetno iskopanih kanala koji su preuzeli funkciju fokova.

Pažljivi će promatrač na sredini fotografije uočiti ogoljeno deblo. Djelo je to dabrova. Naš skiper kaže kako ih sada ima već podosta i počinju praviti priličnu štetu.

Sve je prepušteno prirodi. Drvo koje završi u vodi, u njoj i ostaje.

Pogled na rukavac kojim plovimo.

Ploča s upozorenjem na moguće mine, ostatke zadnjeg rata. Skiper kaže kako je teren čišćen, ali nitko nije siguran da li je očišćeno baš sve.

U ovoj se šumi krije pedeset i pet vrsta sisavaca. Na obali se vide slojevi stoljetnih, možda i tisućljetnih taloženja naplavnih materijala.

Nepregledni trščaci, bare, poplavne šume, vlažne livade pružaju optimalne životne uvjete mnogim sisavcima poput običnoga jelena, obične srne, divlje svinje, divlje mačke, vidre, dabra, jazavca… Na području parka prirode Kopački rit se trajno ili povremeno gnijezdi oko stotinu i četrdeset vrsta ptica. Osim kormorana vidim nekoliko vrsti čaplji i jednog vodomara predivnih sjajnih plavosedefastih i narančastih boja. Prebrzi za slikanje mobitelom.

Danima bih mogao ostati u ovom zemaljskom raju, no Svemir za danas ima drugi naum. Ili organizatorica Željka.

Zlato, čini se, ima različite boje. U Teksasu, to je crna boja, u Baranji crvena! Kažu da najbolje crvene začinske paprike na svijetu možete naći baš tu, u Baranji.

Baranjska crvena začinska paprika - "crveno zlato", neizostavni sastojak mnogih, ne samo baranjskih delicija.

Najbolji izbor crvenih paprika u svim mogućim oblicima i stanjima, naći ćete na Paprikafestu u mjestu Lug.

Paprikafest u Lugu

Šaran na ražnju, delicija za one koje vole slatkovodnu ribu!

Najbolja primjena baranjske crvene začinske paprike je definitivno u fišpaprikašu! Ovaj je bio točno onakav kakav treba biti, sa šaranom ne premasnim i s točno odmjerenom dozom ljute paprike da ne sprži nepce.

Ništa bez glazbe i plesa, ovoga puta mađarskog!

Dalmatinski zimmer frei u kontinentalnom dijelu Hrvatske dobiva jednu sasvim novu dimenziju nazvanu OPG s mogućnošću smještaja.

Seoski turizam Lacković, mjesto koje je zadržalo sve osobine originalnog baranjskog seoskog gospodarstva.

Domaća „šljiva“, prvi ešalon gostoprimstva! Ako je meka, a grije nakon što klizne niz grlo, onda znači da vam je gazda ponudio najbolje što ima!

Vlasnici Seoskog turizma Lacković među prvim su pokretačima razvoja seoskog turizma u Baranji, kada se za Baranju jedva znalo. Imanje se iz godine u godinu razvija kako po broju kreveta tako i po dodatnim sadržajima. Danas imaju 16 komfornih ležajeva te poprilično zemlje na kojoj su uređeni voćnjaci, plastenici s povrćem te mnoštvo različitih domaćih i drugih životinja. Da gaje veliku ljubav prema onome što rade, uočljivo je već pri dolasku na njihovo imanje te mnogobrojnim nagradama od strane struke.

Ono što ne uzgajaju u „vlastitom dvorištu“, kupuju od okolnih proizvođača – plastenik s paprikama i ostalim povrtnicama.

Pravi ornitološki rezervat! Gotovo je nemoguće utvrditi koliko vrsta peradi živi u njihovom dvorištu!

Đurđica na mostiću.

Vrlo razgovorljiva guska, nisam siguran objašnjava li nam nešto ili se ljuti što joj razbijamo svakodnevnu idilu.

Posjetiti Baranju ili ne, više nije pitanje. Pitanje je odakle krenuti s razgledavanjem? Što prvo posjetiti? Što jesti? Fišpaprikaš ili perklet od slavonsko-baranjskog podolca? Salatu od tolstolobika ili šarana na rašljama?

Gladan sam, pem nekaj pojesti.