2018-09-25 Do sada pročitan 18706 puta

„Prosta k'o pasulj“, rekli bi naši istočni susjedi. Možda čak i jednostavnija.

Sve što u životu radimo, sve što se s nama događa, sve što se događa s drugima oko nas, događa se po zakonima fizike. Zakonima koji su jednaki tu, na Zemlji, ali i na kvazaru ULAS udaljenom od nas nešto više od 13 milijardi svjetlosnih godina. Ako netko vozi motor na ULAS-u, za njega vrijede isti zakoni fizike kao i za onoga tko to radi po Savskoj cesti ispred BBF-a.

I začudo, ti zakoni su bolno jednostavni.

Centar sigurne vožnje Oryx u Mičevcu kraj Zagreba.

Kako to sve ne bi ostalo samo na pukoj teoriji, odlazim do Centra za sigurnu vožnju Oryx u Mičevcu kraj Zagreba gdje “posuđujem“ njihovog motorističkog profesionalca Kristiana Rukljača. Tako sad na okupu imam dva profesionalca: motoristu i fizičara.

Kristian Rukljač, trener sigurne vožnje. Školovan u Njemačkoj (ADAC) i Austriji. Godišnje nekoliko puta odlazi u inozemstvo na treninge.

Motor koji će Kristian koristiti je Yamaha XJ6.

 

1. Put, vrijeme i brzina

Definicija brzine je vrlo jednostavna: to je prijeđeni put u jedinici vremena.

Možemo je malo obrtati: koliki ćeš put prijeći, ovisi o tvojoj brzini i raspoloživom vremenu. Ili, vrijeme koje ti je potrebno da prijeđeš neki put ovisi o tvojoj brzini. Jesam rekao kako je fizika jednostavna? Jesam!

Ajmo sada dodati i nešto brojeva. Ako voziš brzinom 50km/h, trebat će ti oko sedam sekundi da prijeđeš 100m. Voziš li 100km/h, isti put ćeš prijeći za otprilike tri i pol sekunde! Sa 120km/h, za samo tri sekunde!

Napravi sada mali eksperiment. Uzmi svoj mobitel i otvori štopericu. Uključi je, pogledaj prvo lijevo, pa desno, pa ravno, i isključi. Ali neka to ne budu pokreti koji će izazvati trzajnu ozljedu vrata nego onakvi kakvima kao vozač provjeravaš sigurnost uključivanja u promet. Meni je trebalo nešto više od dvije i pol sekunde. Ubacimo malo brojeva.

Brzinom od 50 km/h ćeš tijekom dvije i pol sekunde prijeći oko 13 metara. Sa 100 km/h čak 28 metara! Sa 120 km/h 33 metra!

 Budući je Kristian glavni akter nekoliko vrlo opasnih eksperimenata, nužna je sva moguća zaštitna oprema. Kako je svaka vožnja motorom opasna, zaštitna oprema bi se trebala podrazumijevati svaki puta kad zajašite svog ljubimca na dva kotača.

Kako ne bi sve ostalo na teoriji i brojevima, Kristian i ja, on na motoru, a ja u autu, odlazimo do obližnjeg raskršća. Molim ga da se odveze sto metara niz cestu:

Vidite li Kristiana na njegovoj Yamahi?

Kako bi bili sigurni jeste li ga uočili, na donjoj fotografiji ga jasno označavam:

Kristian na Yamahi je udaljen 100m. Bez kočenja, sa 100 km/h će za tri i pol sekunde biti u mojim vratima! Sa 120 km/h za tri!

Uočiti motoristu na motoru na udaljenosti od 100 m nije laka stvar. Dodatna otegotna okolnost je što vozač automobila ne očekuje motoristu te, iako ga oko registrira, mozak ga često ne vidi! I još gore, ako je ograničenje brzine na 50, 60 km/h, vozač automobila koji se uključuje na glavnu cestu ne računa kako motorist možda vozi duplo ili tri puta brže nego je dozvoljeno! Ako je uočeni motorist udaljen 100 metara i ako vozi do 60 km/h, koliko je dozvoljeno, trebat će mu sedam sekundi da dođe do mjesta gdje se vozač automobila uključuje na glavnu prometnicu. Sasvim dovoljno da vozač automobila to napravi sigurno, ubrza i ne ugrozi ni motoristu ni sebe! Ali ako motorista vozi 120…

 

2. Zaustavni put i energija

Energiju definiramo kao sposobnost tijela da izvrši rad. Raspoznajemo dva osnovna tipa energije: energiju specifičnog položaja tijela kada na njega djeluje vanjska sila, tzv potencijalnu energiju, i energiju gibanja znanu kao kinetička energija. Zanima nas ova potonja. Kinetička energija je proporcionalna masi tijela i kvadratu njegove brzine.

Vezano uz energije postoji jedan vrlo važan zakon, zakon o njenom očuvanju koji kaže kako energija ne može nestati niti nastati iz ničega nego jedino mijenjati svoj oblik ili položaj (vlasnika). I ovo je bolno jednostavno, zar ne?

Zašto je zakon o očuvanju energije toliko važan kod kočenja? Jednostavno: ako želiš zaustaviti svoj motor, moraš svu kinetičku energiju sustava ti+motor pretvoriti u neku drugu! I tu nema muljanja! Svu! Do zadnjeg džula! Kočnice na tvom motoru pretvaraju kinetičku energiju u toplinsku. I to je to. Sve dok i „zadnju kap“ energije gibanja ne pretvore u toplinsku ti se krećeš! Govorim samo o kočenju! Da se razumijemo.

'Ajmo opet malo brojeva. Moja Dragica ima 288 kilograma, ja oko 95, odjeća, tekućine u motoru oko 30, ukupno 413 kilograma. Sad malo računam. Vozim li 50 km/h, naša energija je 79.668 J. Tom energijom mogu zagrijati dva decilitra vode od 0 do 100°C. S energijom koju imamo Dragica i ja pri 100 km/h mogli bismo zagrijati oko osam decilitara vode od ledišta do vrelišta. Vidite li razliku?

Molim Kristiana da napravi nekoliko kočenja. Prvo s početnom brzinom 50, drugo 100 i treće 120 kilometara na sat uz uvjet da „pokrene“ akciju kočenja tek kada prođe čunj. Želim da u zaustavni put bude uključena i reakcija motoriste.

Morate imati na umu kako su sva kočenja rađena s aktivnim ABS-om. Isto tako, računajte kako su napravljena na idealnom asfaltu kakvog uglavnom nema na našim cestama. Treća važna stvar je što u ovim eksperimentima nije bilo faktora iznenađenja! Kristian je točno znao što treba napraviti. I četvrta stvar, Kristian je profesionalac. Prema tome, svaki rezultat na cesti, u stvarnim uvjetima, bio bi lošiji!

 

2.1 Zaustavni put pri početnoj brzini od 50 km/h

Krenuli smo do najbezazlenijeg slučaja, kada je početna brzina bila „samo“ 50 km/h. Svako zaustavljanje se sastoji od dva osnovna dijela: reakcije vozača i kočenja. Reakcija vozača je vrijeme od trenutka kada je mozak shvatio da se nešto događa i da mora zaustaviti motor pa do aktivacije kočnica, a vrijeme kočenja je ono od trenutka kada je motorist aktivirao kočnice do trenutka zaustavljanja.

Evo kolaža tog slučaja. Na slikama su označeni početci svake faze zaustavljanja.

Zaustavni put pri početnoj brzini od 50 km/h. Kratko, a? Pa je.

Evo kako to izgleda na filmu:

 

2.2. Zaustavni put pri početnoj brzini od 100 km/h

Moram priznati kako, nakon uspješnog eksperimenta, ostajem zatečen. Nije da nikada nisam vozio 100km/h i kočio, ali kada gledam ovako sa strane….

Zaustavni put pri početnoj brzini 100 km/h. Računajte da je ABS bio aktivan. Bez njega bi to bilo još dulje!

Ako slika govori tisuću riječi, film govori milion:

 

2.3 Zaustavni put pri početnoj brzini od 120 km/h

A što reći, pogledajte film. Mislim kako komentar nije potreban.

 

3. Umjesto zaključka

Zaustavni put ne ovisi samo o početnoj brzini i refleksima motoriste. U igri su tipovi kočnica, postojanje ABS-a ili ne, vrsta i stanje pneumatika, tip i stanje podloge koja uključuje i njenu temperaturu, ali i temperaturu diskova kočnica. Ukoliko nemaš ABS moraš imati na umu da u trenutku blokiranja kotača uslijed kočenja i proklizavanja kočenje kao takvo prestaje. U slučaju blokiranja prednjeg kotača, sva je prilika da ćeš završiti na tlu. Sa zadnjim kotačem je situacija drugačija. Ostaješ na kotačima, ali se zaustavni put znatno produljuje.

Što ako se zaustavljanje događa bez kočenja? Ono, zabijanjem, recimo, u auto, drvo, kamion, zid? I tada vrijedi zakon o očuvanju energije. Samo, tada se kinetička energija tek manjim dijelom pretvara u toplinsku, a većim dijelom se troši na lomljavu motora, prepreke i kostiju. Ne, neću moliti Kristijana za demonstraciju. A nemoj ni ti pokušavati. Bolno je. Jako bolno.

Kada vozite, kada uživate na vašem motoru, zaboravite pitanje „prednosti“ i „prava prvenstva“.

Razmišljajte o ove tri stvari:

• Vide li me i ostali sudionici u prometu?
• Jesam li im jasno dao do znanja koje su mi namjere?
• Hoću li se, pri ovoj brzini, uspjeti sigurno zaustaviti?

I svaki puta kada vas zasvrbe prsti desnice, sjetite se kako je fizika bolno jednostavna. I neka sve ostane samo na bolnoj jednostavnosti.