VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Vile rastočke

2020-06-11 Do sada pročitan 804 puta

Fotografije: Đurđica Marković i ja

- Hoćemo li do Rastoka? – pitam Đurđicu.

- Znaš koliko to želim!

- Ajmo ondak!

Rastoke, za mene, od djetinjstva su samo „mjesto na putu do mora“ koje na trenutak bljesne u vožnji savinutim mostom preko Slunjčice.

Gledam vremensku prognozu na www.meteo-info.hr i osjećam kako će ovo biti jako zanimljiva vožnja.

I tako tog četvrtka Đurđica, Teddy Biker Bear, Dragica i ja krećemo put Rastoka!

Kumulusi iznad nas obećavaju napetu i zanimljivu vožnju

Broj vozila na autocesti Zagreb-Karlovac je zanemariv u odnosu na broj oblaka iznad nas. Rastrzani kumulusi ukazuju na burna zbivanja ponad naših glava dok uživamo u Dragičinom predenju na 90 kilometara na sat. Pogled prema Jaski i Plešivici samo to potvrđuje – sivih zona pljuskova ima na pretek! Znam da autocesta cijelo vrijeme lagano zavija ulijevo pa su velike šanse da na toj dionici prođemo „lišo“.

U Karlovcu nam zona oborina ostaje s desna, ali jaaako blizu s desna. Hrabro grabimo dalje!

Kišni se oblaci zadržavaju nama s desna, no…

… u jednom ih trenutku ugledamo ravno ispred nas!

Ne znam gdje točno uočavam prve kapi kiše na viziru kacige, ali znak je to kako moramo naći neko pogodno mjesto, ugostiteljski objekt po mogućnosti, gdje se možemo skloniti.

Tu nas je začepilo!

Restoran Grand! Skrećemo na parkiralište gdje je već nekoliko motora. Bez obzira na nemaštovito ime, kava je vrhunska, a kako vidim po okolnim stolovima, tu se i bogovski jede! Malo nam je rano za takav obrok, a u bisagama fantastični Đurđičini sendviči pa ostajemo samo na kavi.

Uz kavu čekamo da prođe pljusak.

Preostalih šesnaest kilometara do Rastoka vozimo po sunčanu vremenu i suhoj cesti.

Korana

Nekadašnje mlinice žličare, danas ugostiteljski objekti

Silazimo s D1 i spuštamo se prema Rastokama. Iznad nas dojmljiv savinuti most sagrađen 1959. godine, remek djelo Krunoslava Tonkovića, jednog od najvećih hrvatskih majstora mostogradnje.

Savinuti most iznad Slunjčice, djelo majstora Krunoslava Tonkovića

Dragicu parkiramo podno samoga Tonkovićeva mosta

Pogled na slapove i drveni Napoleonov most iz 1825. godine.

Napoleonov most iz 1825., prvi most preko Slunjčice, ili Korane, ili obje, teško je to razaznati… Drveni most na kamenim stupovima, pilonima.

Nalazimo neku sjenicu na obali Slunjčice, vadimo neodoljive Đurđičine sendviče kad dolaze tri-četiri momka – ne mogu im odrediti godine, uredno pozdrave, vade roštilj, i ogromne cjepanice drveta.

- Kaj će vam te ogromne cjepanice? – pitam.

- Pa za roštilj. – u čudu će jedan od njih.

- Tebat' će nekoliko sati da te cjepanice postanu žar, a kada postanu, u roku od nekoliko minuta će postati pepeo.

- ?

- Ako ih uopće uspijete samo tako zapaliti.

Jedan vadi mobitel, nekoga zove i u razgovoru razaznajem „donesi sjekiru“.

Ostavljamo ih da se zabavljaju s roštiljem.

Korana

Đurđica na Napoleonovom mostu

Dok prelazim Napoleonov most, malo si gruntam o francuskoj vladavini ovim našim krajevima. Došli tu, bili tek nešto više od desetljeća, ali u tom kratkom vremenu ukidaju feudalizam, prvi uvode hrvatski kao službeni jezik, grade ceste, mostove, škole…. Pa kaj ih nismo pustili još malo?? Možda bi danas imali Elizejske poljane i Eifelov toranj u Zagrebu? I Pigalle. Da, najviše mi žao zbog tog Pigallea. Ehm….

Rastoke. Prvi se puta spominju u sedamnaestom stoljeću kao mjesto mlinica žličara, mlinova koji pomoću vodenih kotača što na svojim krajevima imaju zdjele - žlice, prenose energiju vode na mlinsko kamenje. Ime Rastoke vjerojatno dolazi od glagola rastakati – tu se Slunjčica preko niza slapova i sedrenih barijera rastače u Koranu. Predaja kaže da su noću rastočke vile krale konje mlinarica i mlinara dok su se ovi zabavljali uz svijetlo fenjera, te ih pred jutro vraćale zadihane i znojne s ispletenim malim pletenicama u grivama. Neki tvrde da se noću vile još uvijek mogu vidjeti iako mlinarica, mlinara, mlinica i konja već odavna nema.

Jedan selfi, u pozadini rastočko jezerce.

Rastoke su danas obnovljene, mlinica više nema, svi objekti imaju isključivo turističku namjenu.

Na kraju sjedamo na terasu bistroa Kum gdje možete pojesti izvrsnu pizzu, a mi kod vrlo simpatičnog konobara naručujemo samo dvije pive, jednu, naravno, bezalkoholnu jer alkohol i dva kotače baš i ne idu zajedno, ili idu, ali vrlo kratko.

Na terasi bistroa Kum

Još jedan prođe dan, uzburkan k'o more, spremam Dragicu u garažu, zadovoljno umoran i sretan.

Do neke druge vožnje….

Najnoviji

Rudolfina
2020-09-12
Fužine
2020-08-29
Chopperska grmljavina Banovinom
2020-08-22
Buffalo Bill City Steak
2020-08-10
Begovo Razdolje – život na visokoj nozi
2020-06-27

Najčitaniji

Može i bez kavijara
2019-06-29
U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Zweitaktmotor iliti dvotaktni motor
2018-04-05
Riana travelmakerica
2018-01-17
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA   ZANIMLJIVOSTI  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.