VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Begovo Razdolje – život na visokoj nozi

2020-06-27 Do sada pročitan 846 puta

Fotografije: Đurđica Marković i ja

O Denisovancima, Homo Denisova, se zna vrlo malo, izvan stručnih krugova gotovo da su nepoznati. To i ne čudi ako se uzme u obzir kako moderna genetika njihovo postojanje potvrđuje tek 2010. godine! Dvije godine ranije, ruski znanstvenik Michael Shunkov u Denisovoj spilji u južnom centralnom Sibiru pronalazi komadić kosti malog prsta starog šezdesetak tisuća godina. Genetska analiza pokazuje kako se ne radi niti o ostatku Homo Sapiensa niti Homo Neanderthalensisa! Dakle, moderni ljudi, uz Neandertalce, u to vrijeme imaju još jednog suvremenika!

Danas znamo da se Denisivanci odvajaju od Homo stabla prije nekih milion i tristo tisuća do sedamsto tisuća godina, dok do razdvajanja modernog čovjeka i Neandertalaca dolazi prije nekih šesto tisuća godina.

Od Denisovanaca danas imamo vrlo malo ostataka, tek nekoliko kostiju. Nešto njihovih gena živi u današnjim ljudima dalekog istoka, Oceanije i Australije te Arktičkog kruga. Ali i stanovnika Tibeta!

Mogućnost ne samo preživljavanja već i normalnog života na velikim visinama i s malo kisika, stanovnici Tibeta duguju Denisovanskom genu WARS2!

Svjesni činjenice kako Denisovanci nikada nisu obitavali u Gorskom kotaru, kako u Goranima tragova njihovih gena nema, Đurđica, Teddy Biker Bear, Dragica i ja ipak odlučujemo te subote istražiti Begovo Razdolje, najviše stalno naseljeno mjesto u Hrvatskoj, smješteno na 1078 metara nadmorske visine, koje je ujedno i državni rekorder u snježnim oborinama!

Nije to neka tibetanska visina, gen WARS2 nije nužan za preživljavanje, ali život na toj visini se sigurno razlikuje od onog u savskoj nizini podno Medvednice.

Vedro nebo, ali i prognoza na www.meteo-info.hr obećavaju predivan dan za vožnju.

Do Karlovca jezdimo autocestom, promet je zanemariv i baš guštam u turističkoj vožnji.

Prvi pit stop i kaf'ca u motelu Dobra u Jarčem Polju.

Pogled niz Dobru, modrozelena boja baš mami na kupanje. Ipak, nekako vjerujem da je prilično ledena.

Lujzijanom vozimo do skretanja za Vrbovsko kroz koje prolazimo bez zaustavljanja.

Karolina, prva moderna prometnica koja povezuje kontinentalni dio Hrvatske s Primorjem.

Karolinu, prvu planinsku cestu prema moru gradi austrijski carski pukovnik Antun Matija Weiss (1661.-1738.) po nalogu cara Karla VI, po kojem cesta i dobiva ime: Via Carolina Augusta. Karolinska cesta. Radovi započinju 1726., 1728. su prve dionice puštene u promet, no radovi na njoj traju još gotovo cijelo desetljeće.

Karolina je zmijugava, s mnogim dugačkim uzbrdicama i nizbrdicama, strmijim i od 10%.

Vožnja motorom po Karolinskoj cesti zahtijeva puno koncentracije, no predstavlja i pravo uživanje.

Dvorac Stara Sušica

Dvorac Stara Sušica podignut je na mjestu kaštela kojeg su sagradili, a tko drugi nego Frankopani. Krajem šesnaestog stoljeća tuda prolaze Turci iza kojih trava ne raste, no kaštel nekako preživljava. U devetnaestom stoljeću vlasnik postaje grof Laval Nugent, nakon kojeg dvorac mijenja vlasnike, a danas njime upravlja grad Rijeka.

Dvorac Stara sušica, detalj

Malo se naslikavam

I Đurđica se malo naslikava

Ravna Gora, crkva sv. Terezije Avilske, napravljene po nacrtu arhitekta Hermana Bollea

Na izlazu iz Ravne Gore nastavljamo ravno, prema Mrkoplju. Karolina i tu pokazuje svoje lice, duuugačak uspon od nekih 10%, mjestimice sigurno i više. Dragica ga savladava bez problema iako svi zajedno imamo brat-bratu pola tone!

Stari Laz, uspavano mjesto u goranskom zelenilu. I prilično dugačko.

Spuštanje u dolinu u kojoj leži Mrkopalj pruža nadnaravno očaravajući pogled. Sjetite se toga kada idete mojim stopama, usporite i duboko udahnite! Nema puno takve ljepote na ovome svijetu!

Skretanje za Begovo Razdolje

Opet zmijugavo penjanje! Putem susrećemo nekakav ogroman radni stroj, da li šumski ili poljoprivredni, ne bih znao reći, ali, putniče namjerniče, oprez ovom cestom!

Denisovanski gen WARS2 možda nije nužan, ali ogromne količine drvenog ogrijeva definitivno jesu!

I evo nas! Begovo Razdolje!

Raštrkane kuće, stalno očekujem nekakvo središte mjesta, ali ništa od toga…

Samo kuće, a ispred svake brda cjepanica!

I odjednom se nađosmo na izlazu iz mjesta! Okrećem Dragicu i vraćamo se prema nečemu što je bio planinarski dom ili svratište ili nešto.

Na parkiralištu ispred planinarskog doma ili izletišta ili svratišta.

Ovo bi mogla biti i ilustracija za knjigu Jensa Sigsgaarda „Pale sam na svijetu“.

Planinarski raj je zatvoren…

..skijalište zapušteno…

…hotel devastiran…

…a Pakao nas čeka nešto kasnije.

Tuga pustoši…

…i Đurđičina radost zbog nabrane kitice cvijeća.

Stari bunar…

…i obnovljeni spomenik „Borcima skijašima“, partizanima Gorskog kotara.

Vrijeme za povratak. Lagano se spuštamo prema Mrkoplju, mašemo ljudima na livadi što skupljaju sijeno i uživamo u predivnom ljetnom planinskom danu.

Denisovanci, da ste otkrili Gorski kotar, možda biste još uvijek hodali Zemljom!

Spuštamo se u Stari Laz kada odjednom neki čudan zvuk!

Ajme!

Radilica?

Ne, zvuk nije metalan.

Nakon tri sekunde „guzica“ zapleše!

O maaajketi!

Guma!

Ode zadnja guma!

Zaustavljam uz rub ceste.

Jedva izvlačim nogaru.

Zadnji kotač leži na felgi.

Kaj sada?

- Odgurajmo ga tu niže do one kuće – kaže Đurđica.

Pokušavam gurati, ma kakvi! Dragica kao zakucana za cestu!

Vadim mobitel.

Koga nazvati?

Ima li tu vulkanizera?

Možda i ima, ali signala nema! Ni mobitela, ni Interneta! Ništa! Nula!

Nema druge, nekako moram spustiti Dragicu do prve kuće pa vidjeti što dalje.

Palim je i lagano, u prvoj i na kvačilu, vozim kraj sebe.

Signala nema ni kod te prve kuće u Starom Lazu. Pa gdje smo mi to? Zar još postoji mjesto na kugli Zemaljskoj bez mobilne mreže i Interneta??? Alo?!?!?

Uto iz kuće izlazi mlađa žena i pita što nam se desilo.

U kratkim crtama joj opisujem naš jadan i nezavidan položaj. Nudi nam njen wi-fi.

Spajam se na Internet, Google mi govori kako su u blizini dva vulkanizera. U blizini znači u krugu od deset kilometara.

Nema mi druge nego krenuti do njih.

- Odvest ću vas – ponudi mi.

- Hjoooj! Ne mogu vas odbiti – odgovaram.

Sjedamo u njen auto i krećemo ka onom bližem. Ne znam kako je Google pozicionirao taj wi-fi ruter, no taj bliži nije bio na neka četiri i pol nego prije na nekih dvanaest kilometara! Super bih se napješačio!

- Ne, ne, nikada nisam radio na motoru i ne bih ni pokušavao – pokušava nas otpraviti vulkanizer u Kupjaku – ali ima jedan vulkanizer u Ravnoj gori, probajte kod njega.

Žena me vozi u Ravnu Goru, da je Google čemu, prvo bi nas uputio tom jer je znatno bliži!

- Donesite mi kotač pa ću pokrpati gumu – bile su riječi vulkanizera u Ravnoj Gori i bio je kategoričan – Nikada nisam skidao kotač s motora.

Dobro, do kada će trajati taj niz nesretnih događaja??

Mehaničar. Treba mi mehaničar.

Vadim mobitel, ah! ima signala. Google, gdje je najbliži mehaničar? Kaže petsto metara niz glavnu ulicu. Vozimo do tamo, ali nigdje nikakvog mehaničara! Google?

- Da, da, bio je tu automehaničar ali je odselio prije desetak godina – kaže nam mještanin – ali imate jednog tu nedaleko, prva lijevo, pa opet prva lijevo i vidjet ćete, velika žuta kuća i puno automobila ispred.

Moja dobrotvorka me vozi do naznačenog mjesta. Stvarno, automehaničar. U radionici i neki motori. Možda ima šanse.

Nekako uspijevam dobiti mehaničara.

- Nikada nisam skidao kotač motora, znam popraviti mašinu, ali kotač…

Dobro, Svemire, koliko li ću puta danas čuti tu rečenicu?? Koliko?

- Možda bih mogao probati – vidim mu u oku iskru znatiželje i izazova – samo bih morao znati što mi treba od alata i kako se to radi.

- Ako saznam, hoćete li probati?

Zovem Denisa, Dragičinog mehaničara u Samoboru.

- Denise, kako se skida zadnji kotač i koji mi sve alati trebaju?

Prenosim mehaničaru Mladenu, on samo klima glavom.

- Doći ću za petnaestak minuta, samo da sve pokupim.

Nepokretna Dragica

I stvarno, kroz dvadesetak minuta dolazi mehaničar Mladen, vadi alat i dižemo Dragicu na dizalicu.

Ostavljam ga da se pozabavi kotačem i pridružujem se Đurđici i toj ženi na terasi.

- Gospon – zove me Mladen – vi ovu gumu nećete zakrpati.

- Kako neću? – krene mi hladni znoj.

- Dođite pogledati!

I imam kaj vidjeti!

Kaj sada? Svemire? Kaj sada? Da, bio sam lijen na vrijeme zamijeniti gumu, priznajem, ali zar me moraš baš tako kažnjavati???

Od nekoliko vrlo sličnih opcija, odabirem onu skinuti kotač, otpremiti ga u Zagreb, staviti novu gumu i vratiti se nazad da ga Mladen montira. Super, a?

- Odvest ću vas do Zagreba – kaže ta žena.

Ostajem bez teksta. Zar još postoji takva dobrota?

Mladen i ja skidamo kotač, a Dragica ostaje na prisilnom ladanju u Starom Lazu.

- Koliko sam dužan za vožnju? – pitam je ispred garaže u Zagrebu.

- Častim vas. Danas mi je rođendan. Četrdeset i prvi.

Svemire? Što mi to radiš? Koju poruku želiš poslati?

Ponedjeljak. Potraga za gumom. Slovenija, domaći dućani, online kupovina...

Cijene svuda tu negdje, odluka pada na Unikomerc, jedini imaju i gumu i zračnicu i mogu mi odmah montirati i balansirati.

Utorak. Guma je na kotaču. Sada još samo trebam naći nekoga tko bi sa mnom do Starog Laza pa da vrati auto. Oba sina me otkantavaju (zar sam bio tako loš otac??), nećak me otkantava, dva prijatelja me otkantavaju…. Pa dobro, mogu ja bez svih vas, postoji i autobus. Po auto ću se vratiti autobusom. Ima neki autobus iz Zagreba, oko četiri sata popodne, pa ću s njim.

Srijeda. Stari Laz, montiramo kotač, Dragica je opet kao nova! Renolček ostaje.

- Ako vam nije problem pričekati do subote, moj muž dolazi iz Zagreba pa vas može dovesti po auto – kaže mi ta žena.

I tako, u subotu me njen muž vozi u Stari Laz i konačno vraćam doma cijeli vozni park.

Što reći na kraju?

Nikada ne znate gdje ćete naići na dobre ljude koji će vam nesebično pomoći i kada će vas otkantati oni od kojih to nikada ne biste očekivali.

C'est la vie.

Eh da, i zapišite si broj mehaničara Mladena iz Ravne Gore: 099 6852812, nikada ne znate kada će vam zatrebati njegova pomoć!

Najnoviji

Rudolfina
2020-09-12
Fužine
2020-08-29
Chopperska grmljavina Banovinom
2020-08-22
Buffalo Bill City Steak
2020-08-10
Begovo Razdolje – život na visokoj nozi
2020-06-27

Najčitaniji

Može i bez kavijara
2019-06-29
U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Zweitaktmotor iliti dvotaktni motor
2018-04-05
Riana travelmakerica
2018-01-17
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA   ZANIMLJIVOSTI  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.