Ako te ono što jedeš ne opija, znači da nisi bio dosta gladan.
André Gide, Zemaljska hrana, 1897.
- Mogli bi do Fužina – predlažem Đurđici rutu za subotnju vožnju – do sada smo samo prolazili kroz njih.
- Može – ne treba ju dugo nagovarati.
U rano prijepodne odlazim do garaže po Dragicu i dok prtljam po stvarima, ulazi jedan golub, na prvi pogled ofucan i kržljav, gleda me, gledam ja njega, a on se sve dublje uvlači prema stražnjem zidu. Ma čekaj malo, ako te zatvorim, uginut ćeš u garaži! I izgledaš bolesno! Prilazim mu kako bih ga izbacio, ali ne! On nije bolestan! On je beba! Tek opernatio, goluždrava vrata! Ajme! Kaj sada? Svejedno ga tjeram van. Vraća se. I tako nekoliko puta. Kaj ću s njim? Ne mogu ga uzeti doma, tamo su dva opaka predatora!
Izguram Dragicu, pokupim sve stvari, zatvaram garažu, a on se muva ispred zatvorenih vrata. Zatrčava se, pokušava poletjeti, ali letna pera su još mala, premala za dovoljno uzgona.
Odlazim i ostavljam ga. I dok ovo pišem jedna mi suza titra u oku.
Golub koji je trebao postati moj prijatelj
I tako, sredinom tog subotnjeg prijepodneva Đurđica, Teddy Biker Bear, Dragica i ja krećemo put Fužina!
Prema naplatnim kućicama Lučko.
Jezdimo autocestom prema Karlovcu.
Karlovac, ishodište starih cesta prema moru, Karoline, Jozefine i Lujzijane, danas uglavnom samo tranzitno čvorište. Skrećemo prema Rijeci i vozimo modernom spojnicom Karlovca s Lujzijanom ili Lujzijskom cestom.
Rijeka Dobra. Smaragdno zelena voda naprosto vas mami na kupanje. Mi samo pijemo kavu u motelu Dobra u Jarču Polju. Jen'put bum se tu okupal, pa kaj bu – bu!
Kratki odmor u motelu Dobra u Jarču Polju
Puštanjem u promet Autoceste Rijeka-Zagreb, Lujzijana gubi svoj prometni značaj. Danas njome voze „lokalci“, nostalgičari i motoristi.
Na Lujzijani ćete mahom sretati motoriste, posebno vikendom.
Umjereni i pravilni zavoji su ono što Lujzijanu čini posebno zanimljivu motoristima.
Zub vremena i ekonomska neisplativost čine svoje, no ovakvo „krpanje“ napuklina pripada sredini dvadesetog stoljeća, a ljeti je izuzetno opasno za motoriste. Katran na visokim temperaturama postaje žitak i sklizav.
Severin na Kupi, mnoštvo biciklista ispred fast fooda Miki Maus.
U minuti na parkiralištu ostaju Dragica i njena „sestra“.
Kako je sunce prebacilo meridijan, odlučujemo nešto prigristi, a Miki Maus izvrsno je mjesto za to. Naručujemo cheeseburger i pomfrit. Do Fužina ima još podosta jahanj, a gladan čovjek ne može jahati.
Cheeseburger u Miki Mausu.
Nakon okrepe, izlazimo na Lujzijanu put Skrada i Delnica.
Originalna Lujzijana dugačka je nešto manje od 18 austrijskih poštanskih milja, oko 134 kilometra, širina kolnika je 26 bečkih stopa ili nešto više od 8 metara, a izgradnja je stajala oko dva i pol milijuna austrijskih forinti. Njen graditelj, pukovnik Filip Josip Vukasović, ne doživljava završetak izgradnje, 1809. podliježe ranama dobivenim u bitci kod Wagrama. Ironično, Lujzijanu, pod budnim okom Francuza, završava kapetan Karlo Strecsko.
Lujzijana
Skrad, danas uspavano mjesto kojeg pohode tek planinari.
Delnice.
Delnice su najveće mjesto u Gorskom kotaru i leže na nadmorskoj visini od oko sedamsto metara. Ime, najvjerojatnije dobivaju po tome što se nalaze na mjestu gdje se dijeli hreljinsko i brodsko vlastelinstvo. Prilika za natočiti Dragicu.
Sedamnaest kilometara nakon izlaza iz Delnica, skrećemo oštro lijevo na D3 koji nas vodi prema Fužinama.
Fužine
Fužine nastaju u sedamnaestom stoljeću kada plemenitaška obitelj Zrinski ondje želi kopati željeznu rudu. Posao ubrzo propada, ali ime Fužine - ostaje, „fužinarstvo“ je pojam za iskop i preradu rude. S propašću rudarskog posla, propadaju i Fužine.
Srećom, austrijski carski pukovnik Antun Matija Weiss (1661.-1738.) poteže trasu svoje ceste od Karlovca prema moru baš kroz Fužine. Sredinom osamnaestog stoljeća, puštanjem u promet nove ceste, nazvane po svom nalogodavatelju, caru Karlu VI, Via Carolina Augusta, ili po domaći, Karolinska cesta, Fužine dobivaju novi život. Doseljavaju se razni majstori-obrtnici: tesari, kovači, kirijaši, radnici koji rade na održavanju Karoline, pekari, otvaraju se prenoćišta, gostionice, svratišta… I tako to biva sve do 1811. godine kada puštanjem u promet tada najmodernije planinske ceste u Europi: Lujzijane, Via Ludovicea, Fužine počinju propadati, majstori se sele, posla nema.
No, 1873. novi preokret u životu Fužina! Željeznička pruga Zagreb-Rijeka donosi nove klijente u Fužine – turiste! 1874. u Fužine stižu prvi turisti iz Rijeke i sa Sušaka.
Mi dolazimo 126 godina kasnije, na Dragici, iz Zagreba, i ostaje nam vremena samo za kratki predah na terasi birtije na obali umjetnog jezera Bajer.
Autoportret s umjetnim jezerom Bajer u pozadini
I Đurđica radi autoportret!
Možete se provozati brodicom….
…ili provozati fijakerom.
Vrijeme nam curi, valja krenuti nazad. Uspinjemo se Karolinom dok ispod nas ostaju Fužine i Bajer. Mislim da za Fužine treba barem jedan cijeli vikend.
Odjednom T- raskršće: lijevo prema Delnicama, desno prema Mrkoplju i Vrbovskom.
- Hoćemo li preko Mrkoplja i Ravne Gore? – pitam Đurđicu.
-Ti odluči.
Odlučio sam i prije nego sam pitao, ali na ovakvim vožnjama koncenzus je bitan – skrećem desno prema Mrkoplju.
Goranske šume, možda i prašume, brzo nestaju pod motornim pilama. Pitanje je koliko će još ovaj krajolik izgledati ovako.
Stari Laz, selo u kojem nam u lipnju ove godine puca guma.
Vozim i gutam knedle. PTSP?
Ono mjesto gdje sam osjetio kako zadnji kotač pleše.
Prolazimo ga.
Kuća u kojoj je bila žena koja nam je pomogla.
Naviru sjećanja na dobre ljude koji nam tada nesebično priskaču u pomoć!
Ulaz u Ravnu Goru.
Ravna Gora, crkva Svete Terezije Avilske, napravljena prema projektu poznatog arhitekta Hermana Bolléa.
U Vrbovskom izlazimo na Lujzijanu i stajemo u Severnu na Kupi i ponavljamo narudžbu – cheeseburger s pomfritom.
Punih želučeka krećemo put Zagreba.
Mapa rute