2020-08-29 Do sada pročitan 726 puta

Ako te ono što jedeš ne opija, znači da nisi bio dosta gladan.

André Gide, Zemaljska hrana, 1897.

 

- Mogli bi do Fužina – predlažem Đurđici rutu za subotnju vožnju – do sada smo samo prolazili kroz njih.

- Može – ne treba ju dugo nagovarati.

U rano prijepodne odlazim do garaže po Dragicu i dok prtljam po stvarima, ulazi jedan golub, na prvi pogled ofucan i kržljav, gleda me, gledam ja njega, a on se sve dublje uvlači prema stražnjem zidu. Ma čekaj malo, ako te zatvorim, uginut ćeš u garaži! I izgledaš bolesno! Prilazim mu kako bih ga izbacio, ali ne! On nije bolestan! On je beba! Tek opernatio, goluždrava vrata! Ajme! Kaj sada? Svejedno ga tjeram van. Vraća se. I tako nekoliko puta. Kaj ću s njim? Ne mogu ga uzeti doma, tamo su dva opaka predatora!

Izguram Dragicu, pokupim sve stvari, zatvaram garažu, a on se muva ispred zatvorenih vrata. Zatrčava se, pokušava poletjeti, ali letna pera su još mala, premala za dovoljno uzgona.

Odlazim i ostavljam ga. I dok ovo pišem jedna mi suza titra u oku.

Golub koji je trebao postati moj prijatelj

I tako, sredinom tog subotnjeg prijepodneva Đurđica, Teddy Biker Bear, Dragica i ja krećemo put Fužina!

Prema naplatnim kućicama Lučko.

Jezdimo autocestom prema Karlovcu.

Karlovac, ishodište starih cesta prema moru, Karoline, Jozefine i Lujzijane, danas uglavnom samo tranzitno čvorište. Skrećemo prema Rijeci i vozimo modernom spojnicom Karlovca s Lujzijanom ili Lujzijskom cestom.

Rijeka Dobra. Smaragdno zelena voda naprosto vas mami na kupanje. Mi samo pijemo kavu u motelu Dobra u Jarču Polju. Jen'put bum se tu okupal, pa kaj bu – bu!

Kratki odmor u motelu Dobra u Jarču Polju

Puštanjem u promet Autoceste Rijeka-Zagreb, Lujzijana gubi svoj prometni značaj. Danas njome voze „lokalci“, nostalgičari i motoristi.

Na Lujzijani ćete mahom sretati motoriste, posebno vikendom.

Umjereni i pravilni zavoji su ono što Lujzijanu čini posebno zanimljivu motoristima.

Zub vremena i ekonomska neisplativost čine svoje, no ovakvo „krpanje“ napuklina pripada sredini dvadesetog stoljeća, a ljeti je izuzetno opasno za motoriste. Katran na visokim temperaturama postaje žitak i sklizav.

Severin na Kupi, mnoštvo biciklista ispred fast fooda Miki Maus.

U minuti na parkiralištu ostaju Dragica i njena „sestra“.

Kako je sunce prebacilo meridijan, odlučujemo nešto prigristi, a Miki Maus izvrsno je mjesto za to. Naručujemo cheeseburger i pomfrit. Do Fužina ima još podosta jahanj, a gladan čovjek ne može jahati.

Cheeseburger u Miki Mausu.

Nakon okrepe, izlazimo na Lujzijanu put Skrada i Delnica.

Originalna Lujzijana dugačka je nešto manje od 18 austrijskih poštanskih milja, oko 134 kilometra, širina kolnika je 26 bečkih stopa ili nešto više od 8 metara, a izgradnja je stajala oko dva i pol milijuna austrijskih forinti. Njen graditelj, pukovnik Filip Josip Vukasović, ne doživljava završetak izgradnje, 1809. podliježe ranama dobivenim u bitci kod Wagrama. Ironično, Lujzijanu, pod budnim okom Francuza, završava kapetan Karlo Strecsko.

Lujzijana

Skrad, danas uspavano mjesto kojeg pohode tek planinari.

Delnice.

Delnice su najveće mjesto u Gorskom kotaru i leže na nadmorskoj visini od oko sedamsto metara. Ime, najvjerojatnije dobivaju po tome što se nalaze na mjestu gdje se dijeli hreljinsko i brodsko vlastelinstvo. Prilika za natočiti Dragicu.

Sedamnaest kilometara nakon izlaza iz Delnica, skrećemo oštro lijevo na D3 koji nas vodi prema Fužinama.

Fužine

Fužine nastaju u sedamnaestom stoljeću kada plemenitaška obitelj Zrinski ondje želi kopati željeznu rudu. Posao ubrzo propada, ali ime Fužine - ostaje, „fužinarstvo“ je pojam za iskop i preradu rude. S propašću rudarskog posla, propadaju i Fužine.

Srećom, austrijski carski pukovnik Antun Matija Weiss (1661.-1738.) poteže trasu svoje ceste od Karlovca prema moru baš kroz Fužine. Sredinom osamnaestog stoljeća, puštanjem u promet nove ceste, nazvane po svom nalogodavatelju, caru Karlu VI, Via Carolina Augusta, ili po domaći, Karolinska cesta, Fužine dobivaju novi život. Doseljavaju se razni majstori-obrtnici: tesari, kovači, kirijaši, radnici koji rade na održavanju Karoline, pekari, otvaraju se prenoćišta, gostionice, svratišta… I tako to biva sve do 1811. godine kada puštanjem u promet tada najmodernije planinske ceste u Europi: Lujzijane, Via Ludovicea, Fužine počinju propadati, majstori se sele, posla nema.

No, 1873. novi preokret u životu Fužina! Željeznička pruga Zagreb-Rijeka donosi nove klijente u Fužine – turiste! 1874. u Fužine stižu prvi turisti iz Rijeke i sa Sušaka.

Mi dolazimo 126 godina kasnije, na Dragici, iz Zagreba, i ostaje nam vremena samo za kratki predah na terasi birtije na obali umjetnog jezera Bajer.

Autoportret s umjetnim jezerom Bajer u pozadini

I Đurđica radi autoportret!

Možete se provozati brodicom….

…ili provozati fijakerom.

Vrijeme nam curi, valja krenuti nazad. Uspinjemo se Karolinom dok ispod nas ostaju Fužine i Bajer. Mislim da za Fužine treba barem jedan cijeli vikend.

Odjednom T- raskršće: lijevo prema Delnicama, desno prema Mrkoplju i Vrbovskom.

- Hoćemo li preko Mrkoplja i Ravne Gore? – pitam Đurđicu.

-Ti odluči.

Odlučio sam i prije nego sam pitao, ali na ovakvim vožnjama koncenzus je bitan – skrećem desno prema Mrkoplju.

Goranske šume, možda i prašume, brzo nestaju pod motornim pilama. Pitanje je koliko će  još ovaj krajolik izgledati ovako.

Stari Laz, selo u kojem nam u lipnju ove godine puca guma.

Vozim i gutam knedle. PTSP?

Ono mjesto gdje sam osjetio kako zadnji kotač pleše.

Prolazimo ga.

Kuća u kojoj je bila žena koja nam je pomogla.

Naviru sjećanja na dobre ljude koji nam tada nesebično priskaču u pomoć!

Ulaz u Ravnu Goru.

Ravna Gora, crkva Svete Terezije Avilske, napravljena prema projektu poznatog arhitekta Hermana Bolléa.

U Vrbovskom izlazimo na Lujzijanu i stajemo u Severnu na Kupi i ponavljamo narudžbu – cheeseburger s pomfritom.

Punih želučeka krećemo put Zagreba.

Mapa rute