VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

U potrazi za Velebitskim Indijancima

2017-08-16 Do sada pročitan 5850 puta

Svaki me je duh zanimao jedino onim čime se razlikovao od drugih.
André Gide „Zemaljska hrana“ 1917.


„Sve ima svoj početak i kraj“ stalno ponavlja moj susjed Mato. Tako ima i moj godišnji odmor, iako moj susjed Mato aludira na nešto drugo.

Nekoliko puta prolazim check listu „zatvaranja kuće na moru“ kako ne bi preskočio neku od tih četiri–pet točaka. Potom kontroliram Dragicu, jesam li sve spakirao, dobro povezao… I Biker Teddy Bear je dobro učvršćen. Još jedan pogled na dvorišna vrata, vraćam se provjeriti jesam li ih zaključao. Jesam. Možda bih to trebao zapisati? Ma ne…

Dragica spremna za put.

Dragica spremna za put.

Izlazimo na Ninsku cestu pa zadarskom obilaznicom dolazimo na Jadransku magistralu. Promet je, tako, umjeren, ništa posebno. Ne žuri mi se pa mi je svejedno.

Vožnja Jadranskom magistralom

Vožnja Jadranskom magistralom

Skretanje za autocestu. Ne, ovoga puta imam nešto drugo na umu. Nastavljam Magistralom. Prolazim i Maslenički most…

Maslenički most, onaj stari.

Maslenički most, onaj stari. 

… nakon kojeg silazim s Magistrale i krećem prema Obrovcu. Kilometrima vozim uz zgarište jučerašnjeg ili prekjučerašnjeg požara. Ili i jučerašnjeg i prekjučerašnjeg. Toliko toga nije moglo izgorjeti u jednom danu.

Zgarište velikog požara, u pozadini moćni Velebit.

Zgarište velikog požara, u pozadini moćni Velebit.

U nosnicama mi miris paljevine, a pogledom tražim komadiće zelenila u moru antracita. Nikada prije nisam bio tako blizu tako velikom zgarištu. Praktički mu ne vidim kraja…

Raskršće, desno za Obrovac, a lijevo za Sveti Rok. Parkiram na „otoku“, iako sam mogao parkirati bilo gdje jer nema nikoga.

Dragica usmjerena prema Velebitu.

Dragica usmjerena prema Velebitu.

Mala okrepa ledenim čajem koji je još uvijek hladan. I krećemo u avanturu! Starom, takozvanom Majstorskom cestom, preko Velebita! Tadaaaa!

Sada doslovno vozim kroz zgarište.

Miris paljevine i sivilo pepela.

Miris paljevine i sivilo pepela.

Kako se penjem i približavam obroncima Velebita, vidim da je granica požara ujedno i granica zelenog pojasa. Iznad je kamenjar.

Zgarište dokle pogled seže....

Zgarište dokle pogled seže....

Otkad sam krenuo Majstorskom cestom nailazim na upozoravajuće table i jasno mi je zašto se ovo područje nije moglo gasiti.

Mine svuda oko nas... problem koji će rješavati generacije pirotehničara, ali i divljih životinja.

Mine svuda oko nas... problem koji će rješavati generacije pirotehničara, ali i divljih životinja.

Jedina sreća u nesreći je što je stanoviti broj mina bio aktiviran požarom. Manje posla za pirotehničare, ako će se ovaj kraj ikada i razminirati. Teren je izuzetno zahtjevan.

Prelazim preko ulaza u tunelske cijevi tunela Sveti Rok, gdje ujedno prestaje asfalt. Pred nama je 18 kilometara makadama!

Dragica na makadamu. Makadam nije njeno prirodno stanište, koliko god dobar bio.

Dragica na makadamu. Makadam nije njeno prirodno stanište, koliko god dobar bio.

Zaustavljam se na trenutak i bacam pogled prema moru. Oduzima dah, ali kad se popnem, bit će još dojmljiviji.

Dragica baš nije motor za makadam, a nije baš ni šofer. Znojimo se, i ne samo zbog vrućeg dana, no nastavljamo dalje. Iskreno govoreći, ovo je najbolja makadamska cesta koju sam ikada vidio, a sagrađena je u prvoj polovici 19. stoljeća!!

Majstorska cesta, kako su ju nazvali na bečkom dvoru, djelo je majora Josipa Kajetana Knežića, graničarskog časnika rođenog u Petrinji. Major Knežić svoja najbolja graditeljska djela stvara baš u Velebitskom kršu. Prvo, i po mnogima najbolje, upravo je cesta od Obrovca preko Malog Alana do Sv. Roka i Cerja. Dionica duga 41 km planirana je četiri, a građena sedam godina. Uz veliko narodno veselje, u promet je puštena 4. listopada 1832., što je ovjekovječio i talijanski slikar Francesco Arrigoni. Car Franjo Josip II. u početku je negodovao zbog velikih troškova, no na koncu je i sam odao priznanje remek-djelu hrvatskog inženjera, iznimno važnom građevinskom pothvatu, kojim je po prvi put, po tadašnjim mjerilima, modernom prometnicom Dalmacija spojena s kopnenom Hrvatskom.

Dragica i crkvica Sv. Frane u pozadini.

Dragica i crkvica Sv. Frane u pozadini. 

Grabeći prašnjave kilometre, dolazim do Podpraga i crkve Svetog Frane, vrlo neobična izgleda.

I jedan selfie sa crkvicom Sv. Frane i Tulovim gredama u pozadini.

I jedan selfie sa crkvicom Sv. Frane i Tulovim gredama u pozadini.

Zastajem kako bih malo razgledao, ali i isprao prašinu iz grla. Ne, ne viskijem kao kauboji. Vodom.

Spomenik pjesniku i političaru Borisu Maruni.

Spomenik pjesniku i političaru Borisu Maruni. 

Ovdje su ostaci rodne kuće pjesnika, prevoditelja, diplomata, saborskog zastupnika i urednika Borisa Marune, gdje je povodom 70-godišnjice njegova rođenja postavljena spomen ploča s uklesanim stihovima koje je pjesnik posvetio Velebitu.

U počast Velebitu

Neka mi nitko ne spominje Velebita
Neka se nitko ne poziva na nj
Velebit nije nedovršen san nekog boga
Nije ja i nije ti …

Spomenici oružnicima Francescu Fracassu i Ivanu Zagorcu.

Spomenici oružnicima Francescu Fracassu i Ivanu Zagorcu.

Odmah do su i dva spomenika, stariji iz 1851. godine, posveta oružniku Francescu Fracassu na talijanskom jeziku, koji je životom platio svoju hrabrost, štiteći Majstorsku cestu i njene putnike od 22 razbojnika s kojima se sam sukobio. Drugi kamen posvećen je oružniku Ivanu Zagorcu koji se na ovom mjestu smrznuo 11 godina kasnije.

Crkvica Sv. Frane.

Crkvica Sv. Frane.

U hladu crkve Sv Frane dva bajkera, ali s propisnim mašinama, također traže malo predaha.

Pogled na Tulove grede kroz ruševine starih svratišta.

Pogled na Tulove grede kroz ruševine starih svratišta.

Uokolo su i ostaci nekadašnjih svratišta i obiteljskih kuća kroz čije ruševine puca pogled na Tulove grede, jedinstvenu geomorfološku formaciju Velebita.

Cesta zmijuga penjući se prema njima.

Još jedan pogled na Novigradsko more.

Još jedan pogled na Novigradsko more.

Na jednom zavoju osupne me pogled na Novigradsko more i Velebitski kanal. Zastajem kako bih napravio koju fotografiju. Ovo je vjerojatno zadnji pogled na more na ovome putu. Jesam li zaključao dvorišna vrata? Vrag da ga nosi i vrata….

Tulove grede

Tulove grede

Tulove grede. Teren oko njih je razminiran, ali svejedno ne silazim s ceste. Ne zbog straha, već zbog nedostatka vremena. Ovoga puta imam važnu misiju: moram pronaći najpoznatijeg europskog Indijanca!

I nalazim ga!

Spomen ploča Velebitskom poglavici Winnetou-u.

Spomen ploča Velebitskom poglavici Winnetou-u.

Dobro, ne baš njega, nego spomen ploču Apaškom poglavici Winnetou-u! Winnetoua je stvorio njemački književnik Karl May, koji, usput budi rečeno, nikada nogom nije kročio na američki kontinent. U razdoblju od 1962. do 1968. na području Velebita, Plitvica, Ravnih kotara i Bukovice te Vrlike snimljeno je, u njemačko-jugoslavenskoj koprodukciji, deset filmova o tom poznatom literarnom junaku. Njegov je lik najviše puta utjelovio francuski glumac Pierre Brice, a Indijance su glumili domaći ljudi iz Ravnih kotara i Bukovice.

Najviša točka ceste nalazi se na 1044 m nadmorske visine i tu je negdje granica Dalmacije i Like.

Granica Dalmacije i Like

Granica Dalmacije i Like

Vegetacija se polako mijenja, sve je više kržljavog drveća, a manje makije i cijela slika postaje zelenija.

Putokaz na Velebitu

Moderni putokaz na "vrhu" Velebita! Bitno je znati gdje je autocesta!

Putem nailazim na nekoliko spomen ploča poginulim borcima iz Domovinskog rata.

I onda raskršće dvaju makadama s putokazom! Da ne bi bilo zabune, jasno je označen smjer prema autocesti! To raskršće predstavlja sjecište Majstorske ceste i ceste Crne kraljice. Nije jasno tko je bila Crna kraljica, no postoje dvije najzastupljenije verzije. Po jednima je to Barbara Celjska, žena svetog rimskog cara i ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog iz 15. stoljeća, a po drugima žena Bele IV. Po nekim je autorima to, pak, cesta koju su Rimljani sagradili prije 2000 godina kao ogranak rimske Dalmatine koji je Liku povezivao sa sjevernom Dalmacijom.

Lička strana Velebita je sasvim drugi svijet - bole oči od zelenila!

Lička strana Velebita je sasvim drugi svijet - bole oči od zelenila!

Kopnena strana Velebita je sasvim drugi svijet. Vegetacija je prava šumska, a među drvećem dominiraju bukve. Nisam neki botaničar ni šumar, no bukvu znam prepoznati.

Spuštajući se šuma postaje sve gušća i bujnija, a stabla sve viša.

Spuštajući se šuma postaje sve gušća i bujnija, a stabla sve viša.

Kako se spuštam, šuma postaje sve bujnija, a stabla sve viša. Pokušavam naći neki prosjek kroz šumski zid kako bih snimio Liku, ali bez uspjeha.

Šiljati kamen kakvima je major Knežić obilježavao dionice svoje ceste.

Šiljati kamen kakvima je major Knežić obilježavao dionice svoje ceste.

Pogled mi privlači čudnovati kamen sa šiljatim, piramidalnim vrhom i uklesanim slovom J. Njima je major Knežić obilježavao dionice ceste. Bilo ih je petnaest, ali preživjela su samo četiri od kojih uspijevam „uloviti“ samo ovog jednog.

Pogled na Liku

Pogled na Liku

I odjednom pukne pogled na Liku! Zastajem, slikam i krećem dalje.

I jedan selfie...

I jedan selfie...

Vožnja makadamom iscrpljuje, traži stalnu koncentraciju, nježno baratanje upravljačem, gasom i kočnicom.

Još jedan pogled na Liku.

Još jedan pogled na Liku.

I još jedan pogled na Liku! U daljini se nazire brdo-stijena Zrin.

Lovačka čeka na Velebitu

Lovačka čeka na Velebitu

Putem nailazim na lovačku čeku. Odlučujem napraviti pauzu. Klimavim ljestvama penjem se do podesta. Možda i nisu klimave, ali nekome tko se boji visine i više su nego klimave.

Nič neće ovi dan pokvarit!

Nič neće ovi dan pokvarit!

Sad tek shvaćam kako sam prekriven finom, bijelom prašinom! Ali “nič’ mi neće ovi dan pokvarit”!

Put zove! Ne mogu ovdje ostati dovijeka. Krećem dalje. Prašnjav, znojan, ali sretan. Adrenalin mi daje snage.

Pogled na Ličku stranu Velebita

Pogled na Ličku stranu Velebita

Spuštam se u dolinu. Je li to netaknuta priroda? Ne znam, ali liči. Sada znam što će biti jedna od mojih idućih destinacija, predio koji valja istražiti.

Sveti Rok. Nekakva fešta, ori glazba, ali vrijeme mi curi, a ja sam easy rider.

Vrilo mudrosti u Svetom Roku.

Vrilo mudrosti u Svetom Roku.

Vrilo mudrosti u Svetom Roku. Legenda kaže da tko se iz njega napije, mudriji postaje. Vrijedi pokušati, bar ću utažiti žeđ. Ali vraga, Vrilo mudrosti je presušilo! Ne baš skroz, nešto curka s druge strane ceste i pretvara se u potok, ali nedovoljno da se čovjek napije. Ništa, ostajem bedast kakav sam i bio.

Izlazim na Ličku magistralu i krećem put Gospića.

Ruševina uz cestu.

Zarasla ruševina uz cestu.

Svaki rat je ovdje ostavio svoje ožiljke. Za neke je teško reći iz kojeg su,

Ruševina iz Domovinskog rata

Ruševina iz Domovinskog rata

a neki su sigurno iz ovog zadnjeg.

Spomenik Domovinskom ratu.

Spomenik Domovinskom ratu.

Improvizirano oklopno vozilo, spomenik Domovinskom ratu.

Gospić. Nastanjen u kontinuitetu od starijeg kamenog doba. Danas kulturno-gospodarsko-upravni centar Like. Možda ne baš tim redom.

Dragica u Gospiću

Dragica u Gospiću

Nailazim na simbiozu birtije i fast fooda. To je ono što mi treba.

Bakanalije u Gospiću

Bakanalije u Gospiću

U fast foodu naručujem hamburger i pomfrit, a u birtiji bezalkoholno pivo. I gozba može početi!

E sad kad sam se namirio, odmorio, mogu skoknuti do još jedne obližnje lokacije koju već dugo želim posjetiti – spomen područje jednom od najvećih svjetskih izumitelja, Nikoli Tesli.

Nikola Tesla rođen je 1856. u obližnjem Smiljanu, a mnogim izumima zadužio je čovječanstvo kao rijetko tko prije i poslije njega.

Sjedam na Dragicu i nas troje krećemo u posjet Nikoli Tesli.

Selfie u spomen parku Nikoli Tesli

Selfie u spomen parku Nikoli Tesli

Ulaznica 50 kuna! Majketi! Riskiram. Kad sam već došao do Smiljana, moram to i vidjeti. Prodavač karata mi kaže kako upravo počinje show u sobi kraj kinodvorane, a potom je polusatni film o Tesli. Kloparam u motorističkim čizmama i “iberhozama”, hitajući k tom objektu.

Demonstracija teslinog visokonaponskog transformatora

Demonstracija teslinog visokonaponskog transformatora

Uvodi nas mlada prezenterica, kaže nekoliko riječi na hrvatskom i engleskom, pusti munjicu nekih tridesetak sekundi, dva klinca drže neonke koje svijetle, i to je to.

Model teslinog broda na daljinsko upravljanje.

Model teslinog broda na daljinsko upravljanje.

Upućuje nas u kino dvoranu. Film je totalni promašaj. Pola sata profesor Gruden i još jedna osoba naizmjence mistificiraju Teslin život. Ništa o njegovim izumima. Potpuni promašaj. U Tehničkom muzeju u Zagrebu 20 kuna (odrasli) dobijete neusporedivo više Tesle nego ovdje!

Teslina rodna kuća.

Teslina rodna kuća.

Odlazim do Tesline rodne kuće gdje je uređen muzej s replikama nekih njegovih izuma.

Ispod svakog eksponata, dugme za pokretanje. Sve sam ih isprestiskao, ali ništa se nije pokrenulo. Dijete u meni je totalno razočarano i sad bi leglo na pod i vrištalo. 50 kuna! Za što????

Vrišteći u sebi, odlazim do pravoslavne crkvice. To budi uspomene na mog djeda, protu Dušana, ubacujem tri kune u škrabicu, uzimam tanku smeđu svijeću od pravog voska, palim je za djeda, babu, drugog djeda i drugu babu, mog starog, Mirnu, i ubadam u posudu s pijeskom. Nisam vjernik, ali neće škoditi.

Dan polako curi, preda mnom je još mnoštvo kilometara, sjedam na Dragicu i nas troje krećemo… nekuda. U Gospiću tražim putokaze za Zagreb, negdje dalje putem skrećem prema Korenici. Znao sam da je Lika lijepa, ali ovoliko lijepa, ne, to nisam znao!

U Korenici sam na poznatom terenu. Tankiram Dragicu i krećemo, ovoga puta stvarno prema Zagrebu. Još jedno stajanje u Tušiloviću, u mojoj uobičajenoj birtiji. Dok cuclam bezalkoholno pivo, gledam eksponate muzeja na otvorenom, topove, oklopna vozila, MiG 21…

Pred garažu dolazim obavijen mrakom. Putovao sam nekih jedanaest sati, od toga čistih šest u sedlu i prejahao oko 320 kilometara, 18 po makadamu.

Easy rider, nema pomoći….

Mapa rute

Mapa rute

Mapa Majstorske ceste

Mapa Majstorske ceste

Najnoviji

Zaboravljena baština
2019-11-16
Istarska vina i francuska kuhinja
2019-10-02
Muškat
2019-09-22
S oblacima i burgerima
2019-09-17
Renesansna bajka u Koprivnici
2019-08-24

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Riana travelmakerica
2018-01-17
Od Zadra do Zagreba preko Karlobaga
2018-08-17
Zweitaktmotor iliti dvotaktni motor
2018-04-05
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.