VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Preko Kravarskog do Zadra

2018-07-30 Do sada pročitan 2005 puta

Postoji nekoliko putova koji iz Zagreba vode do Zadra. Onaj dosadni i skupi - autocestom, onaj „klasični“, autocestom do Karlovca, pa starom cestom D1 do Gornje Ploče odakle opet autocestom kroz Tunel Sveti Rok i preko novog Masleničkog mosta do izlaza Zadar 1, pa još dvadesetak kilometara Jadranskom magistralom. I onaj treći put, „moj“ put - preko Kravarskog!

Da, da, dobro ste pročitali, preko Kravarskog.

Tog vrućeg ljetnog ponedjeljka odlučujem moj put do Zadra preko Kravarskog začiniti i dodatkom grunta. Kako je grunt kod Pešćenice, to ruta Zagreb-Kravarsko-Zadar neće biti bitno narušena. Negdje u kasno prijepodne, kada se živa u termometru opasno približava tridesetki, Dragica, Teddy Biker Bear i ja izlazimo iz Zagreba i kod Buzina se priključujemo na obilaznicu u smjeru istoka.

Silazimo na izlazu za Sisak i Zagrebački aerodrom te nakon Velike Gorice nastavljamo starom Sisačkom cestom prema Pešćenici. Želim baciti pogled na grunt, vidjeti ima li koji zreli pomidor i kako se drže mladi kesteni koje sam posadio ovog proljeća.

Od zrelih pomidora ništa, kesteni se drže iako ih jedva oslobađam od korova, a ja praznih ruku krećem put Kravarskog.

Na nebu oblak zanimljiva oblika. Kumulus… ehm… profesor Penzar na Fizičkoj meteorologiji nije spominjao ovakve kumuluse. Cumulus Beatus. Da, od danas se tako zovu: Cumulus Beatus. Ovjekovječujem i nastavljam dalje.

Nakon desetak minuta jahanja ulazim u Kravarsko. Dok sestra tamo nije kupila vikendicu, i praktički se preselila, za Kravarsko sam znam jedino po putokazima u okolici Velike Gorice. Vozim pažljivo zbog klizišta. Na jednom mjestu od ceste postoji tek trećina širine. Za Dragicu to nije problem, ali se bojim nailaska vozila iz suprotnog smjera.

Sestrina viksa, trubim dva, tri puta, ništa, nema ni auta, znači nema ni nje. Ništa od Vesnine kave. Nastavljam prema Pokupskom.

Vozeći kroz ta mjesta, izgubljena u prostorno-vremenskom kontinuumu, pitam se od čega ti ljudi žive? Čime se bave? Ima li ih uopće? Ima, vidim u Pokupskom nekolicinu njih na terasi lokalne birtije.

Nastavljam dalje. Prelazim Kupu. Predivna rijeka, predivan kraj oko nje. Ali nakon rata zaboravljen.

Put me vodi prema Glini i Topuskom. Stajem na „T“ raskrižju gdje lijevo mogu u Glinu, a desno prema Topuskom i Vojniću. Moram se napiti. Temperatura prelazi 30, dobrano prelazi 30°C. Dok vozim prema Topuskom, moj želudac šalje mozgu jasne i nedvosmislene signale kako bi, uz tekućine, želio i nešto krutih sadržaja.

Kružim Topuskim u potrazi za nekim fast-foodom. Ništa. Info pano za neki restoran, ali ne želim u restoran, želim baš fast-food. Hamburgere, ćevapčiće, nešto takvoga.

I ništa, Topusko napuštam gladan.

Cesta prati Kupu i negdje između Nigdje i Ničega, na jednoj riječnoj kaskadi uokvirenoj bolnim zelenilom, ugledam nekoliko tinejdžera kako se kupaju i igraju, provode najljepše trenutke svoga života, čega će postati svjesni tek kroz koje desetljeće, ako se uopće budu toga sjećali. Mašu mi, kratko im trubnem nekoliko puta. Da, znam, oni bi htjeli biti na mom, a ja na njihovom mjestu. Oni će možda jednom biti na mom mjestu, ja na njihovom nikada. Sranje. Ali već odmičem prema graničnom prijelazu Velika Kladuša i moje sinapse se bave gadnim zavojima. Na pamet mi pada heretička misao da skoknem u Veliku Kladušu na ćevape. Odustajem od nje nakon kratke računice da bi mi to oduzelo barem sat vremena.

Nastavljam uskom zmijugavom cestom prema Cetingradu. Ne znam znojim li se više od vrućine ili tih nenormalno zakrivljenih zavoja. Znam neke bajkere koji bi tu uživali, ali je definitivno nisam od njih. Six? Dudo? Ovo je cesta za vas.

U susret mi dolazi bajker na BMW-u, onom enduro 850 u čudnim bojama, a i on je nekako čudno obučen. Ehm. Pozdravljamo se.

Konačno Cetingrad. Želudac mi se omotao oko kičme. Tu ni ne tražim fast-food. Biti će dobro ako nađem otvoreni dućan. I nalazim ga.

Molim tetu da mi složi sendvič, onaj zidarski, četvrt kruha i petnaest deka salame. Uzimam i jogurt. Evociranje uspomena na osnovnu školu kada smo pod odmorom trčali u obližnji dućkas po sendvič od talijana ili četvt kruha s desetak deka podruguše.

Sjedim u parkiću kraj crkve u sjeni ogromnih kestena i kontempliram o životu na dva kotača. Prolaze neki klinci, njih trojica-četvorica, „Bok!“ kaže jedan, kao da se poznajemo sto godina, „Bok!“ odvraćam s osmjehom. Mislim da nema ljepše stvari za putnika namjernika kada ga netko domaći srdačno pozdravi. Taj jednostavni, srdačni “Bok“ ima puno dublje značenje: „dobro došao“, „moj si gost“, „veselim se što si došao u moje mjesto, moj dom, moj kraj“….

Cesta zove. Nastavljam dalje. U jednom trenutku me prestiže onaj bajker na BMW-u. Pozdravljamo se kratkim trubljenjem. Opet me zbunjuje boja tog motora i odjeća koju nosi. No, prebrz je da bih ga slijedio i proučio.

Ubrzo izbijam na D1. Skrećem lijevo i nakon kilometar-dva ulazim u Slunj. Putna kilometraža govori kako moram s Dragicom na benzinsku. Na izlazu iz grada INA. I kad tamo onaj bajker. Stajem u red iza njega.

- Ipak ste me stigli, - kaže mi uz širok osmjeh.

- Jedva! - odgovaram.

Sad vidim! Pa on je policajac! Hlače su policijske, zato mi je boja bila čudna! Motor nije onako plavo-bijeli, policijski. No, na njemu ipak piše Policija. I na kacigi. Policajac-bajker! Ludnica!

Odlazi, a dok punim Dragicu razmišljam zašto je tako „kamufliran“? Možda da ga ilegalni imigranti ne bi prepoznali? Možda.

Kako god, nastavljam prema Plitvicama. Nešto nema gužve. Uživam u vožnji plitvičkom šumom.

Povremeno u susret naiđe koji automobil. Očekivao sam gušći promet, ipak je ovo najpoznatiji nacionalni park u Europi.

I onda ona blagospuštajuća ravnica prema Borju.

Borje, to ritualno mjesto okrepe i odmora na putu prema i s Jadrana. Mjesto na kojem danas stajem iz emotivnih razloga. Naprosto, nisam otišao na more ili se s njega vratio ako u Borju ne popijem kiselo mlijeko.

U godinama neposredno nakon rata Borje životari, dobar dio prometa ide autocestom, a ruku na srce, i kvaliteta usluge nije na onom predratnom nivou. No, kako se turisti vraćaju, kako mnogi odlučuju autocestu zamijeniti starom D1, Borje se vraća u život. Kako i treba biti.

S parkirališta gledam Ličku Plješivicu. Planinu s koje sam napravio neke od najljepših letova slobodnoletećim zmajem. Nekada je ovo područje bilo popularno među jedriličarima, no danas je nekako zaboravljeno. Tek povremeno svraćaju paraglajderisti i zmajari.

Put zove dalje. Do Zadra je još nekih 120 kilometara, a Sunce je već odavna prevalilo zenit. Promet lagano pojačava, vjerojatno me stižu oni koji su jutros krenuli iz zapadne Europe.

Na Gornjoj Ploči ulazim na autocestu. Velebit više volim svladati kroz tunel Sveti Rok nego onom zmijugavom cestom preko Malog Alana.

Kroz tunel vozimo u dvije kolone. Održavam razmak, ali ima nekih kojima se jako žuri iako uredno svi zajedno držimo stotku. Na izlazu udari bure. Nije strašno, ali svo vrijeme moram biti koncentriran.

Tifonova benzinska prije Masleničkog mosta je nekako postala moje tradicionalno mjesto zadnjeg odmora, a po potrebi i tankiranja, prije Zadra. Ovoga puta samo protežem noge. Pogled na Tulove grede, geomorfološko čudo Velebita.

Vrijeme je za svladavanje ove zadnje dionice puta. Izlazim na izlazu Zadar 1 te Jadranskom magistralom, u gotovo večernjim satima, dolazim u Zadar.

Volim taj grad. Meni najljepši na istočnoj obali Jadrana.

Ninska cesta. Desno smetlište, lijevo odvojak za Diklo.

Diklo. Što reći o Diklu? A Diklo ko Diklo, prvi puta se spominje 1066. godine. O njemu ću vam pričati nekom drugom prilikom.

Najnoviji

Zaboravljena baština
2019-11-16
Istarska vina i francuska kuhinja
2019-10-02
Muškat
2019-09-22
S oblacima i burgerima
2019-09-17
Renesansna bajka u Koprivnici
2019-08-24

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Riana travelmakerica
2018-01-17
Od Zadra do Zagreba preko Karlobaga
2018-08-17
Zweitaktmotor iliti dvotaktni motor
2018-04-05
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.