VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Kad neće do Paga, hoće do Nina

2018-08-11 Do sada pročitan 1210 puta

- Pet godina sam studirala i sad tu konobarim – ulovim dio razgovora mlade konobarice s nekim gostom u ugostiteljskom objektiću kod Paškog mosta.

- A što ste završili? – moja znatiželja ne može izdržati.

- Za učiteljicu.

- I ne možete naći posao? – pitam plaćajući dva radlera.

- Ne, od kad sam diplomirala prije dvije godine, samo nekoliko zamjena.

- Uh, baš gadno.

- Da, kod nas se samo rodbina uhljebljuje.

- Da, nažalost – spremam kusur i krećem prema Dragici koja strpljivo čeka na prašnjavom užarenom parkiralištu.

Nekih sat vremena prije, Đurđica, Dragica i ja krećemo iz Dikla na Ninsku cestu te kod Bokanjca skrećemo na cestu prema Pagu. Idemo u malu šetnju, ono, piva u Pagu.

Volim te ravnokotarske ceste. Volim taj pogled na Velebit, makiju i nisko mediteransko drveće razbacano po sprženim ljetnim travnjacima s kojih vjetar povremeno donese miris smilja. Volim i te borove šume, i ta uspavana sela.

Negdje kod Ljubačkih Stanova gadan zavoj, asfalt izbrazdan brušenjem lancima, usporavam, guvernal drhti u rukama, no Dragica ga uspješno svladava.

Raskršće, lijevo za Rtinu i Pag, desno za Zagreb. Skrećemo lijevo.

Pred Paškim mostom mali ugostiteljski objekt, nešto kao kiosk ali nije kiosk, ono, kućica sa šankom i terasom. I predivnim pogledom na Paški most na jednoj, i Velebit i Velebitski kanal na drugoj strani. Parkiramo. Malo naslikavanja. I taman kad htjedoh krenuti prema Dragici, kao vođen nekom nevidljivom rukom, uputim se na terasu tog ugostiteljskog objekta. Mašem Đurđici da dođe. Naručujemo dva radlera, ona još i čašu vode s ledom pride. Na motoru se brzo dehidrira.

Manevriram Dragicom po šljunčanom parkiralištu, nespretna je na ovakvoj podlozi, no već sam navikao na tu njenu osobinu. Izlazimo na cestu, Dajem Đurđici fotić kako bi slikala dok prelazimo most. Na drugom kraju mosta grupa morona razvlačeći se prelazi cestu i ne pada im na pamet produljiti korak iako vide da nailazimo, i još nekoliko vozila iza nas. Dokle ide ta ljudska bahatost i samoživost?

 

Nakon pet-šest kilometara nailazimo na kolonu. Malo stojimo, malo se vučemo. Na jednoj okuci, odakle seže dobar pogled, vidim kako ta kolona, koja više stoji nego se giba, nestaje na horizontu! Vrlo brzo donosim odluku: okrećemo se na prvom sigurnom mjestu i krećemo nazad. Paško pivo nam danas nije suđeno.

Na raskršću iza onog gadnog zavoja kod Ljubačkih Stanova skrećemo prema Ninu. Kad već neće do Paga, hoće do Nina. Nin je uvijek zahvalna destinacija – hoćeš jesti, hoćeš piti, hoćeš švrljati među arheološkim iskopinama, hoćeš pješčane plaže….

U Grbama prolazimo ispod lažnog slavoluka, u stvari vrata koja su nekada služila kao ulaz u veliki kompleks za uzgoj duhana kojeg je 1786. godine sagradio Talijan Jerolim Manfrin. U prve četiri godine u ovu ustanovu za uzgoj duhana uloženo je, tada nevjerojatnih 213 tisuća srebrnih dukata! Danas od duhana ni d, a vrata su prepuštena zaboravu i propadanju.

Nin. Naseljen od neolitika. Više naroda i plemena je tu živjelo nego danas ima stalnih stanovnika. Iliri, tko zna tko prije njih, Grci, Rimljani, Mlećani, Talijani, Hrvati…. Gdje god zakopaš lopatu imaš arheološko nalazište.

Parkiramo Dragicu uz crkvu nedaleko groblja i Gornjih gradskih vrata. Putem do Rimske vile iz drugog stoljeća sladimo se smokvama što ih beremo uz cesticu. Slikam vilu i provokativno šaljem Vedrani. Ubrzo stiže burna reakcija.

Naslikavamo se uz Grgura Ninskog, i uživamo u kavi na centralnom trgu. Malo gledam ugostiteljske objekte po trgiću, većina ih se zove Branimir, buffet, gostiona, konoba, svi Branimir.

U rujnu 2017. godine ovo područje pogađa jako nevrijeme s obilnim, gotovo apokaliptičkim oborinama stvarajući poplave i bujice koje su Ninu nanijele ogromne štete. Tome u spomen, kod Gornjih vrata postavljen je info pano sa zračnom slikom poplavljenog Nina, autora Dalibora Lovrića.

Iza Zatona počinje kolona koja vjerojatno ima svoj kraj u Zadru. I tako se vučemo do Kožina gdje se, na Đurđičino čuđenje, penjem na trotoar i vozim nekih pedesetak metara gdje zaustavljam Dragicu kraj najslađe smokve na jadranskoj obali. Opet se malo sladimo. Ako postoji voćka kojoj ne mogu odoljeti, onda je to smokva! Zrela slatka smokva koja se topi u ustima!

S Ninske ceste se spuštamo u Diklo, ono je još uvijek tu. I svaki puta nas strpljivo čeka da se vratimo.

Najnoviji

Zaboravljena baština
2019-11-16
Istarska vina i francuska kuhinja
2019-10-02
Muškat
2019-09-22
S oblacima i burgerima
2019-09-17
Renesansna bajka u Koprivnici
2019-08-24

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Riana travelmakerica
2018-01-17
Od Zadra do Zagreba preko Karlobaga
2018-08-17
Zweitaktmotor iliti dvotaktni motor
2018-04-05
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.