2019-07-23 Do sada pročitan 748 puta

Prema nekim procjenama, na Zemlji ima oko 1,3 milijarde kubičnih kilometara vode. Koliko li je to uopće? Nemam pojma. Najveći broj koji ljudski mozak može pojmiti je pet. Sve preko toga za njega je „nekoliko“, „puno“, „jako puno“, a 1,3 milijarde bi vjerojatno spadalo u „nepojmljivo puno“.

No, kada bismo Zemlju smanjili na veličinu košarkaške lopte, sva bi voda stala u lopticu za stolni tenis. Zgodno, ali samo 3% te silne vode je slatko! Samo 3% je potencijalno pogodno za piće. Koliko li je vode stvarno pogodno za piće, vjerojatno nitko ne zna. Ono kaj skoro svi znamo je da je ima sve manje, a žednih korisnika sve više. 

Dragica spremna za istraživački put

Predzadnjeg srpanjskog utorka Dragica, Teddy Biker Bear i ja krećemo u jedno posve drugačije istraživanje, krećemo u istraživanje još jedne povijesne hrvatske ceste – Dalmatine.

Kako od Zagreba do Karlovca nema teleportacije, biramo autocestu. Karlovac nam je i ovoga puta samo tranzitni grad iz kojeg Jozefinom nastavljamo prema objektu našeg današnjeg interesa: Dalmatini.

Na autocesti

Na obroncima Male Kapele zaustavljamo se uz Vrelo Rožić kraj kojeg zadnji „prekrajatelj“ Jozefine, graničarski major Josip Kajetan Knežić, 1834. godine gradi spomenik u obliku obeliska s latinskim napisom : Car Franjo nadvladao je strmine Jozefinske ceste. Proslijedite, zahvalni putnici. 1834.

Vrelo Rožić gdje utažih žeđ

Nisam se pravo ni parkirao, kad na ugibalište ulijeće ogroman kamion za prijevoz rasutog tereta, staje uz sam spomenik, iz njega iskače upečatljiv vozač impozantnih mišića, toči bocu iz cijevi što viri iz obeliska i nategne dobar guc!

- Pitka?, pitam.

- Naravno!

Vadim limenu čašu iz kofera, točim i pijem dugačkim gutljajima. Izvorska voda, taman prave temperature, klizi mi niz grlo! Ej, ljudi, napio sam se iz izvora, ono, direktno „iz majke zemlje“!

Sunce se približava zenitu, moram dalje. Žeđ je utažena!

Prijevoj Kapela

Prelazimo prijevoj Kapela na 888 metara nadmorske visine, najvišu točku Jozefine. Nedugo potom, spuštajući se prema Brinju, Jozefina počinje pratiti modernu autocestu. Ili obrnuto, moderna autocesta počinje pratiti Jozefinu. Tri stoljeća ljudskih putovanja u jednom pogledu.

Tri stotine godina na razmaku od tri stotine metara

Žuta Lokva. Još od antičkih vremena tu se križaju japodski karavanski putovi, starorimske ceste, srednjovjekovni putovi i moderne ceste koje povezuju udaljene krajeve Dalmacije, Panonske nizine i sjevernog Jadrana…

Danas se tu spajaju Jozefina, Dalmatina i autocesta „maštovita“ imena A1.

Svako takvo sjecište putova ima i svoju gostionicu, svratište, oštariju, već nešto, pa ima i ovo. Parkiram u hladu, uz samu terasu restorana.

Ugostiteljski objek u Žutoj Lokvi

Pitam mladu konobaricu zna li gdje je ovdje antičko nalazište, vjerojatno svratište u vlasništvu nekog Japoda, dovoljno blizu starorimskoj prometnici Senia – Avendo – Arupium, danas bi rekli, Senj - Otočac, da bude zanimljiva putnicima i dovoljno daleko da mudri Japod izbjegne plaćanje dadžbina.

Vidim veliki upitnik u njenim očima, no donijevši mi kavu kaže kako je kod šanka čovjek koji zna sve o starim cestama ovoga kraja.

S Ivicom Pavlovićem, lokalnim poznavateljem povijesnih cesta Like

Častim Ivicu Pavlovića gemištom i saznajem sve o povijesnim cestama i karavanskim putovima Like i šire okolice. Hodajuća enciklopedija povijesti toga kraja!

Na kraju mi pokazuje nalazište koje je konzervirano i zatrpano. Bojim se da će uskoro zauvijek nestati kao žrtva nove autoceste prema Senju.

Arheološki lokalitet japodskog svratišta iz prvog stoljeća, konzerviran i zatrpan.

Dalmatina zove, još je dosta kilometara pred nama, krećemo!

A iza mene Dalmatina!

Povijest Dalmatine do 1785. godine nejasna je i uglavnom nepoznata. Vjerojatno je to bio niz srednjovjekovnih karavanskih putova koji se temeljio na ostacima starorimske ceste Senia – Arupium pa još dalje, možda prema  Asseriji…. Te godine car Josip II izdaje naredbu da se obnovi star prometnica u zaleđu Velebita, a zbog očekivanog rata s Osmanlijama, cesta je dovršena vrlo brzo, 1789. godine. Obnovljena Dalmatina završava u pograničnom mjestu Palanke, na granici s mletačkom Dalmacijom.

Nažalost, ne zna se tko su bili graditelji Dalmatine.

Iako najvećim dijelom prolazi kroz Liku, dobiva ime Damatinska poštanska i trgovačka cesta.

Nakon otprilike tri kilometra dolazim do jedne od najzanimljivijih točaka mog istraživanja ove ceste: dijela njenog izvornog oblika!

Izvorna Dalmatina

Da, to je Dalmatina iz 1789! Danas bi rekli, makadamska cesta, poljski put! Nekoliko stotina metar vozim tim raritetom hrvatske povijesti, do nasipa s umjetnim Gusić jezerom. Originalna Dalmatina tu ponire ispod jezera, a ja se vraćam na preloženu trasu koja ga obilazi.

Pogled na izvornu Dalmatinu s nasipa Gusić jezera

 

Gusić jezero

Nedugo potom moja me navigatorica Emilija skreće desno, na usku asfaltiranu cestu, prema Crkvini, pretpovijesnoj japodskoj gradini na vrhu brdašca. Ne, ne, danas se ne pentram, Japodi će pričekati neku drugu priliku, zvizdan je upržio i danas nema šanse. Ali nastavljam tom cesticom jer vidim da se nakon nekoliko kilometara vraća na Dalmatinu i ništa neću propustiti.

Otočac. Prvi spomen toga gradića datira iz 1316. godine. Ima se tu svašta za vidjeti, ali moram nešto ostaviti i za blog o Otočcu. Dva kilometra od izlaska iz Otočca nalazi se sportski aerodrom, zaključane kapije pa ne mogu pogledati staru Dakotu koja svoj radni staž počinje u Drugom svjetskom ratu, a potom do penzije služi u RV i PVO SFRJ. Uz nju su i dva F-84 Thunderjeta, ali meni danas nedostupna. Šteta.

Kapija aerodroma Otočac

Dakota DC 3 i dva F-84 Thunderjeta

Preko puta aerodromske kapije je odvojak za mjesto Prozor i nakon manje od kilometra dolazim do crkve Sv. Križa u čiji je portal ugrađen kamen s latinskim natpisom iz doba Rimskoga carstva.

Crkva Svetog Križa

No, crkva kao crkva, zaključana, „poljubim vrata“, pa krećem dalje.

Klimatske promjene na djelu? Lika postaje žitnica!

Vinjeta Like

Rijeka Gacka

Nakon nekih šest i pol kilometara, na izlazu iz Ličkog Lešća, napuštam Dalmatinu iz devetnaestog i nastavljam Dalmatinom iz osamnaestog stoljeća. Razlika je odmah uočljiva, puno je više zavoja!

Uz moju neutaživu žeđ za povijesnim cestama, postoji još jedan valjani razlog za ovo skretanje: Vrila Gacke!

Vozim, gledam lijevo-desno ne bih li ugledao nekog od domaćih ljudi kako bih ih upitao za lokaciju izvora, ali zvizdan prži i kao da se vozim apokaliptičnim predjelom, nigdje „ni pasa“! Uto u susret nailazi auto, mašem mu da stane i čovjek bojažljivo otvara prozor, tek centimetar-dva. Pa zar izgledam tako opako??? Pitam ga za Vrila Gacke. Malo ohrabren, otvara prozor do kraja, objašnjava mi kako da dođem do Tonković vrila i poželi mi sretan put.

Parkiram na malom parkiralištu, u biti proširenju ceste, ali u hladovini uz auto zagrebačkih registracija. Čovjek u zrelim godinama nosi veću plastičnu bocu vode i pitam ga što će mu?

-Pa za piti!, on će.

-Znači, pitka je?

-Da!

-I ako uzmem svoju šalicu, mogu se tu napiti?

-Naravno!

Tonković vrilo

Tonković vrilo

Uzimam svoju limenu šalicu, odlazim do jednog curka, natočim i otpijem dugačak gutljaj! Pa iskapim šalicu! Pa još jednu!

Ljudi moji, ja sam se danas dva puta napio izvorske vode! U jednome danu, na dva izvora utažih žeđ!

Ljudi moji, di toga ima? Ma ki to more platit???

Malo je ovakvih mjesta...

I na drugom izvoru utažih žeđ!

Vrila Gacke zahtijevaju detaljnije istraživanje za koje danas nemam vremena – znači, novi posjeti su neizbježni!

Nastavljam starom Dalmatinom, zmijuga gore-dolje, uska, gdje koji kućerak, uglavnom divljina.

Negdje na Dalmatini iz 18. stoljeća

Asfalt zamijenite tucanikom ili makadamom pa ćete dobiti izvornu Dalmatinu iz 18. stoljeća

Od sela Janjče stara Dalmatina više nije prohodna te se jednom spojnicom vraćam na „novu“ Dalmatinu i odlučujem u Gospiću napraviti dulju stanku, najmanje pola sata, ako budem mogao, i više.

Parkiram kod fast-food kavane Milinković gdje se častim velikim burgerom sa slaninom i jajetom.

Lagana okrepa

Odlučujem pješice otići do dva miljokaza pošto se nalaze u istoj ulici, jedan pedesetak metara lijevo, a drugi stotinjak metara desno.

Miljokaz na uglu Budačke ulice i Ulice Dr. Franje Tuđmana

I drugi miljokaz kod kipa vodarice Marte u centru grada

Austrijska poštanska milja ima 7586 metara pa sad računajte.

Moja iduća točka je udaljena dvije poštanske milje. Ne znam koliko bi mi trebalo poštanskom kočijom, no Dragici će trebati možda petnaestak minuta.

Negdje na izlazu iz Medaka skrećem udesno na uski odvojak i nakon nekoliko stotina metara dolazim do crkve Svetog Jovana Preteče iz 1688. godine, najstarije pravoslavne crkve u Hrvatskoj.

Najstarija pravoslavna crkva u Hrvatskoj

Na kamenoj ploči piše kako je ovaj cimitur  ozidan 1885.

Crkva kao crkva zaključana, opet „poljubim vrata“, pa krećem dalje.

Nekoliko kilometara potom nailazim na još jedan miljokaz u obliku trostrane prizme.

Još jedan miljokaz

Jedan prst pokazuje put Medaka, a drugi, pazi sad! put mjesta SROCH! Ili S.ROCH! Ili možda S^tROCH. Nešto, izgleda, postoji upisano između S i R, no nije čitljivo.

Sunce se približava horizontu i moram dalje.

Ubrzo dolazim do odvojka prema Majstorskoj cesti, a na samom raskršću stoji još jedan miljokaz.

Miljokaz na odvojku prema Majstorskoj cesti

Nasuprot miljokaza su ostaci starog poštanskog ureda koji je ovdje radio od 1832. do 1892. godine. Sada znate zašto vam nisam poslao razglednice.

Ostaci stare pošte iz 19. stoljeća

Prema natpisu uklesanom u kamenu na zidu vidljivo je kako je sama kuća sazidana 1816.

I tu odlučujem prekinuti daljnje istraživanje Dalmatine. Nije još puno ostalo, ali nije još puno ostalo ni suncu do horizonta.

Odlazim na modernu autocestu, onu nemaštovita imena A1, u sam suton prelazim novi Maslenički most i u večernjim satima dolazim u Diklo.

Navečer, Đurđica i ja otvaramo butelju Polettijevog Chardonaya iz 2018., treba zaokružiti ovako predivan dan.

Mapa cijele rute

Mapa Dalmatine od Žute Lokve do Gospića

Ovu, a i neke moje druge zanimljive rute možete naći na www.myroutes.net.