2026-09-25 Do sada pročitan 87 puta

Podajte mi vina

Da zamrljam halju

Jer posrćem od ljubavi

A mudracem nazivaju me

André Gide, Zemaljska hrana

 

- Što radiš ovaj petak? – pita me Rene u brzinskom telefonskom razgovoru.

- Znaš da smo mi penzići prilagodljivi.

- Onda ideš s nama u Vinariju Voštinić Klasnić.

- Dogovoreno!

I tako tog petka, sredinom dana, kreće naša mala grupa put Vinarije Voštinić Klasnić u Graberju Ivanićkom nedaleko Ivanić-Grada. Nakon nekih sat vremena vožnje, naš se kombi parkira ispred Vinarije.

 - Dobro došli u carstvo škreta – dočekuje nas mladi gazda Tomislav Voštinić, četvrta generacija vinara u obitelji. Prema njegovim riječima, 1936. godine pradjed Mato kreće s vinskim poslom i to baš sa škrletom. Sorta škrlet je zaštitni vinski znak Moslavine, autohtona sorta od koje nekoliko lokalnih vinara i podrumara proizvodi vrhunsko bijelo vino! Prije 7-8 godina gazda Tomislav kreće i s ekološkom proizvodnjom te uskoro treba dobiti i službeni certifikat o tome. Uz škrlet i tek nešto malo chardonnaya u Moslavini, Vinarija Voštinić Klasnić u Ravnim kotarima ima u zakupu vinograd s crnim sortama: crljenkom, merlotom, syrahom i cabernet sauvignonom, od kojih rade kupaže. Gazda Tomislav u šali kaže da se igraju sa crnim vinima. Nakon kušanja jedne takve kupaže, mogu reći da je to vrlo ozbiljna igra!

Sama vinarija je smještena na vrhu brda s predivnim pogledom i zanimljive arhitekture. Čovjek bi mogao satima sjediti na terasi, pijuckati rashlađeni mladi škrlet i buljiti u daljinu. A ako vam baš dođe, možete se i okupati u bazenu.

Preskačem pjenušac – nisam baš neki fan pjenušaca, no ostali članovi našeg malog novinarskog tima ga hvale na sva usta. Radije se čuvam za zvijezdu dana, mladi škrlet iz 2025. Kušamo dvije berbe škrleta, mladu, 2025. i odležanu jednu godinu, berbu 2024. Nisam relevantan da bih sudio, pristran sam jer naprosto volim mlada, svježa bijela vina, za razliku od crnih koja, po mom ukusu moraju odležati barem pet godina. I da, berba 2024. je izvrsna, ali 2025. je totalni mrak! To je samo dokaz da je vino živi organizam – ista sorta, isti trsovi, ali s vremenskim odmakom od samo godinu dana i okus je značajno drugačiji! Govoreći o ukusu, bijelo vino mi mora biti veselo, prpošno, razigrano, mineralno, cvjetno, voćno, aromatično, ono, da čaša zove drugu. Kako se o ukusima ne raspravlja, tu završavam traktat o odležavanju vina!

Gazda Tomislav nas vodi u podrum, srce vinarije, i od svega ponuđenog kušam samo presušene bobice. I još jednom. I onda još jednom. Ne mogu si pomoći, ledena berba i presušene bobice su moji favoriti! Neki vinski stručnjaci kažu da to uopće nisu vina! A kaj oni znaju! Ono što me rastužuje je činjenica da ledenih berbi u Hrvatskoj možda više neće biti.

Ketering Barrel nas je poslužio fantastičnim zalogajčićima, mini burgerima koji me osvajaju na prvi ugriz, štruklima, a pljukanci u umaku s tartufima me obaraju s nogu!

Ovo mi je možda treći dolazak u Vinariju Voštinić Klasnić i čini mi se da je današnji škrlet puno profinjeniji, dotjeraniji od onoga od prije šest-sedam godina. Možda me sjećanje vara, ali škrlet što ga sada pijem je taman po mom ukusu. I čaša zove čašu, no, duh Leonarda Da Vincija lebdi nada mnom govoreći: Nebojša, znaš moje riječi i tajnu uspješnog slikarstva – treba znati kada treba stati! I zaustavljam se.

U večernjim se satima vraćam kući s nekoliko butelja mladog škrleta, bit će izvrstan uz lagane ručkove, ali i sam za sebe, navečer uz razgovor. Hvala ti, Rene, što si me pozvao, hvala gazdi Tomislavu na predivnom popodnevu i na fantastičnom mladom škrletu. Presušene bobice su van konkurencije.

A sada te, dragi moj čitaoče, prepuštam maloj galeriji s ovog zanimljivog izleta.

Terasa Vinarije Voštinić Klasnić

Nasadi škrleta.

Gazada Tomislav rastače pjenušac.

Dio vinske palete.

Vinska duga.

Barellovi proizvodi za prste polizati!

Pogled na terasu s druge strane.

Tu je i bazen!

Dnevni boravak.

Predvorje.

Zaboravih mu ime.

Zaštitni znak vinarije na bačvama.

Smiraj dana nad nasadima škrleta.

Fotografije: Nebojša Subanović