2026-03-27 Do sada pročitan 57 puta

Kada se povede razgovor o pjenušcima, u nekom trenutku uvijek netko spomene pjenušce Barun. U tim razgovorima obično samo slušam jer o pjenušcima ne znam ništa. Osim da su pjenušavi. Ali nisu svi niti jednako pjenušavi. Neki imaju krupne mjehuriće, neki nježne, male, mekane, neki mjehurići ulaze u nos, neki ne… Slušajući te razgovore pokušavam poloviti mehanizme funkcioniranja, inicijacije, njegovanja pjenušaca, no ne uspijevam, što zbog prevelike stručnosti razgovora, što zbog korištenja meni nepoznatih pojmova, što zbog toga što se odvija prebrzo, što zbog toga što ga naprosto ne želim prekidati svojim zapitkivanjima.

U mom životi Svemir igra vrlo veliku ulogu u ispunjavanju mojih želja pa mi tako jednog dana stiže Reneova poruka: „Ideš s nama u Krašić kod Baruna?“ Kratko moždano procesuiranje: „Krašić“, „Barun“ i pišem odgovor: „DA!“. Moja znatiželja o mehanizmima funkcioniranja, inicijacije, njegovanja, a i konzumiranja pjenušaca konačno će imati priliku biti zadovoljena!

I tako tog oblačnog i vjetrovitog petka krećem s grupicom novinara put Krašića do OPG-a Špoljar-Barundić, carstva pjenušaca! Dočekuju nas Josip, punim imenom Joseph-Stephane Špoljar Barundić ali ćemo ga zvati samo Josip, njegova žena Mara i sin Josip, kojeg ćemo zvati Josip Mlađi. Josip odrasta u Francuskoj i s dvanaest se godina vraća u Hrvatsku, i ta francuska crvena nit provlači se kroz cijeli njegov posao s pjenušcima, a u zadnje vrijeme i s „klasičnim“ vinima. Taj francuski štih vidljiv je u sorti vina, pinot, manzoni, chardonnay te etiketama Elegance, Le Rose, Manzoni, Amoreux, Seigneur…

Selfie ispred Vinarije Barun

Uvertira u bakanalije! Ne znam kako se zove ovo s lukom, koji se dinstao dva sata, i inćunima, ali ime nije ni bitno, bitno je da je domaćica Mara napravila čudo od tako jednostavnih namirnica. Pa malo kobasica od domaće i miješane domaće-divlje svinje. Moje šesto čulo mi govori da je ovo tek uvertira pa se štedim!

Pjenušac Elegance od sorte manzoni, francuske sorte koja je kod nas pravi raritet.

Dva Josipa. Josip tata nam priča o svojoj vinariji, o tehnologiji proizvodnje pjenušaca i običnih, takozvanih mirnih vina. Jednu sam stvar zapamtio: prije vrenja koriste specifičnu vrstu kvasca koja im omogućuje preradu bez upotrebe sulfita! Ostale detalje ćete ih morati sami otići pitati jer Josip sin to sve „ima u malom prstu“, ali ne samo da ima u malom prstu nego priča na vrlo zanimljiv način! Usput, Josip sin je student na Agronoskom fakultetu u Zagrebu, smjer vinarstvo. Uživam slušati ga.

Famozni dinstani luk s inćunima na preprženom kruhu. Mislim da ima još nekih dodataka, no i te detalje ćete morati otići pitati domaćicu Maru – ženu kojoj nije teško ustati prije zore i cijeli dan spremati fina jela da bi popodne dočekala goste!

Le Rose, rozi pjenušac od crnog pinota.

Pašteta od guščje jetrice. Mrak! To je jedino kaj mogu reći! Mrak! Na kraju potajno jedem sa žlicom, bez kruha!

Šunka pečena u kruhu, mladi luk i svježi sir!

Rastrančirana šunka pečena u kruhu! Foto: Rene Karaman

Svježi manzoni izvrsno ide uz šunku, hren i mladi luk.

Paleta proizvoda…

.. i plakete!

Mi u podrumu vinarije.

Josip Mlađi vadi uzorke za degustaciju.

Bačve, u kojima odležava vino na talogu, su na posebnom stalku s kotačićima kako bi se mogle periodički rotirati…

… čime se postiže miješanje taloga. Na samom početku odležavanja taloženje može trajati nekoliko tjedana, a pred kraj tek koji dan.

A onda gastronomski vrhunac dana! Pečena patka s krumpirima i mlincima! Uz pečenu patku mora ići crno vino, ovoga puta Marquiz od crnog pinota! Kaj reći, osim: briljantno!! Foto: Rene Karaman.

Za kraj pita od jabuka, ali pripremljena na poseban način. Jabuke su narezane na vrlo tanke ploške i pečene na okruglom tijestu pa pita liči na pizzu. Uz desert ide muškat žuti etikete Amourex s 20 grama ostatka šećera zbog prosušenih bobica.

Što reći za kraj? Josipa tatu upoznajem jedne davne godine na Vinskim razgovorima mog prijatelja Tomislava Stiplošeka, što je praktički moj prvi susret s vrhunskim pjenušcima. Na žalost, do ovog ponovnog susreta nisam imao baš prilike – ili ih nisam stvarao – uputiti se u tajne pjenušaca, no Svemir se pobrinuo da se to ostvari. Hvala mu, hvala Reneu na pozivu i hvala obitelji Špoljar-Barundić na ovom predivnom i nadasve poučnom popodnevu!