2022-10-09 Do sada pročitan 2863 puta

Postoje mjesta bremenita povijesnim događajima. Čini se kao da povijest bira gdje će se odigrati. Ili ta mjesta, nekom čudnom magijom privlače povijesne aktere. A možda su, naprosto, ta mjesta, bilo svojim položajem, reljefom, nečim, baš zgodna za njeno odvijanje. Jedno od takvih mjesta je i Petrova gora, planina smještena pedeset – šezdeset kilometara južno od Zagreba.

I tako te nedjelje krećem s grupom motorista put slavne Petrove gore, popularne među izletnicima, planinarima, lovcima, sakupljačima gljiva, a čini mi se i među drvosječama. Zmijugamo Banijom i Kordunom kroz uspavana sela obavijena sumaglicom i razmišljam si, šteta što je vidljivost tako loša jer bi, inače, pogled sa Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna, smještenom na jednom od vrhova Petrove gore, bio veličanstven.

 

 

Pred polazak.

Vrginmost, bistro Kalimero.

 

Ulaz u Vrginmost, bistro Kalimero i tu je naše prvo zaustavljanje. Parkiralište ispred terase je dovoljno prostrano za desetak, možda i malo više motora, ulaz i izlaz pregledni i sigurni, a kava u bistrou sasvim solidna.

Nastavljamo prema Petrovoj gori kad li, u jednom trenutku, nestaje asfalta! Našim motorima kombinacija zemljane i šljunčane ceste baš i nije prirodno okruženje. Široke Dragičine gume plešu po neravnoj, često i sklizavoj podlozi i sve se to prenosi na moju stražnjicu. Gotovo kao rezonancija između nje i mene. Uz frekventan rad upravljačem pratim cestu nastojeći držati dovoljan razmak kako se ne bih vozio u oblaku prašine što ga dižu motori ispred mene.  Svejedno uočavam kako se njen fini sloj taloži na rukavicama, rukavima, nogavicama, čizmama, rezervoaru…. A ništ', čeka me opsežno pranje.

Izvorno ime Petrove gore je Gvozd ili Gozd, kako u kojem povijesnom dokumentu, što znači šuma. Godine 1097. na planini Gvozd dolazi do velike bitke između ugarskih snaga pod zapovjedništvom kralja Kolomana Arpadovića i hrvatske vojske predvođene kraljem Petrom Snačićem, prema starijim izvorima Svačićem. Hrvatska je vojska potučena, kralj Petar gubi glavu, a hrvatskim zemljama više nikada ne vladaju kraljevi narodne krvi. Grob kralja Petra je navodno negdje na Gvozdu koji nakon te bitke dobiva ime Petrova gora.

 

Kod groba kralja Petra Svačića.

 

Neki ne mogu odoljeti zovu branja gljiva!

 

Naši motori u njima neprirodnom okruženju.

 

Petrovom gorom, nekako, dominiraju ostatci veličanstvenog Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna, napravljenog prema idejnom rješenju podcijenjenog i zanemarenog, rekao bih zaboravljenog hrvatskog kipara Vojina Bakića. Spomenik je remek djelo monumentalne komemorativne skulpture svojeg doba i naglašava veličinu Petrove gore u antifašističkoj borbi na tom području, a otvoren je početkom listopada 1984. godine.

Parkiramo se na parkiralištu podno spomenika čiju impozantnost čovjek doživljava tek u njegovu podnožju. Na žalost, nakon 1991. spomenik je prepušten vremenu, a nakon 1995. i vandalima i pljačkašima.

Sam je spomenik zamišljen kao multifunkcionalni objekt, muzej, konferencijski centar, restoran, izletište, ciljno mjesto planinara i izletnika. Ulazak je i dalje moguć, no valja biti oprezan i ne udaljavati se od stepenica koje vode do samog vrha, terase na visini od trideset i sedam metara. Nakon što dolazim do daha bacam pogled na okolicu. Šteta što se vidljivost ne popravlja jer odavde se inače uredno vide Slovenija, Gorski kotar i sjeverozapadni dio Bosne i Hercegovine. Idealno strateško mjesto. Nema mi druge nego ponovo doći, ali po sunčanu i vedru danu. Fotografiranje i povratak prema motorima što strpljivo čekaju na parkiralištu.

 

Ispred Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna kipara Vojina Bakića.

 

„… u temeljima osvojene slobode…“

 

Devastiran i opljačkan, prepušten propadanju.

 

Unutrašnjost spomenika, pogled prema gore.

 

Na krovu spomenika. Nakon nekoliko minuta namještanja, uspijevam napraviti fotografiju na kojoj me prekrije grana!

 

Jedan autoportret s krova spomenika, tek kao dokaz da sam bio gore!

 

Pavlinski samostan iz četrnaestog stoljeća.

 

Marijo izvodi zadnje, fine građevinske radove na obnovi Pavlinskog samostana!

 

Nas nekolicina odlazimo do nekoliko stotina metara udaljenih ostataka pavlinskog samostana iz, vjerojatno 1303. godine, a pouzdana godina njegovog postojanja je 1328.

Planinski zrak ubrzava rad probavnog sustava te krećemo put lovačkog doma Muljava. Nakon kilometar-dva, na mjestu na kom se cesta račva prema lovačkom domu i tko-zna-kuda, na početku one koja vodi u dom, zaključana rampa! Odlučujemo se za neizvjesniju opciju. Oprezno i uz asistenciju ostalih, jedan po jedan obilazimo rampu. Glatko. Vozeći prema domu pada mi na pamet kako je sigurno i na drugom kraju zaključana rampa! I je, ali s puno težim obilaskom oko stupa! Krećem drugi ili treći kad li se Dragica, baš kod samog stupića rampe, nasuče na zemljano-šljunčani brežuljčić, a njen zadnji kotač zavrti u prazno. Srećom ima šasiju tako da čep kartera ostaje netaknut. Ne znam tko mi priskače u pomoć i gura sve dok Dragica ne zahvati podlogu i odsuče nas. Uz pomoć nekoliko dasaka „krpamo“ to udubljenje pa ostali prolaze puno lakše. Ta dionica ceste je, navodno, zatvorena zbog oštećenja nastalih korištenjem teške mehanizacije za izvlačenje trupaca iz šume.

 

Obilazak rampe, još jednom dokazujemo da boj ne bije oružje svijetlo nego boj bije srce u junaka!

 

Ispred lovačkog doma Muljava.

 

Ručamo u lovačkom domu Muljava i većina nas uzima izvrstan gulaš od divljači s njokima.  Žao mi je što nisam imao mjesta i za palačinke sa šumskim voćem.

Na Petrovoj su gori i ostaci najveće i najopremljenije partizanske bolnice u okupiranoj Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Do 1991. je to spomen područje, a poslije prepušteno zubu vremena. Skrećemo s glavne ceste na sporednu, širine tek jednog kolničkog trakta i prilično oštećena asfalta. Na njenom je kraju prostrano proširenje koje služi kao parkiralište. Do bolnice se valja uspeti -strmim stepenicama i stazom, ili malo duljom, ali blažom cesticom. Ne znajući, biramo strme stepenice. Kod prve barake skidam jaknu i vješam na info-ploču hvatajući plućima planinski zrak.

Od nešto više od trideset objekata bolnice, službenog naziva Centralna partizanska bolnica na Petrovoj gori, živo je tek desetak baraka koje su, dok je to bilo spomen područje, sigurno dobro održavane, a u nekima su ostaci bolničkog inventara i slamarice. Šteta što je i ona prepuštena zubu vremena, a između 1991. i 1995. ili neposredno nakon 1995. je devastirana i opljačkana – različiti izvori daju različite podatke. Obilazimo bolnicu i jasno mi je zašto je baš tu. Mjesto je skriveno ali i lako branjivo jer s koje god strane joj želite prići, morate uzbrdo. Osnova se u proljeće 1942. i na tom mjestu radi sve do 25. svibnja 1945., kada seli u Karlovac. Tijekom njenog rada, kroz bolnicu je prošlo preko 5000 ranjenika i bolesnika. Veliki dio njih, preko 1000, ostalo je vječno u šumi Petrove gore, sahranjeno na groblju kraj bolnice.

 

Na improviziranom parkiralištu podno Partizanske bolnice.

 

Uspon koji oduzima dah. Doslovno!

 

Barake Partizanske bolnice.

 

Još se može vidjeti pokoji ostatak inventara.

 

Unutrašnjost jedne od baraka bolnice.

 

Kirurška dvorana?

 

Vraćamo se preko Karlovca i Jastrebarskog uz obaveznu pivu, ja bezalkoholnu, za rastanak.

Dok spremam Dragicu u garažu korteksom mi prolazi pitanje, žive li još na Petrovoj gori duhovi poginulih i umrlih ratnika i boraca? Pitaju li se je li njihova žrtva, najveća koju čovjek može dati, vrijedna toga? Pitaju li se što se ostvarilo od onoga u što su vjerovali u trenutku zadnjeg izdaha? Što se ostvarilo od onoga zbog čega su otišli u svoju zadnju bitku? Ili možda bolje da ne znaju? Možda su umrli sretni u nadi ostvarenja onoga za što su se borili i sada ne znaju ništa, ne osjećaju ništa? Nadam se da je baš tako.

 

 

Cijela ruta

Detalj vožnje po Petrovoj gori.