2022-10-16 Do sada pročitan 5033 puta

Naslovna fotografija: Radoja Ivičić

 

Ne volim nezavršene poslove. Sve što započnem, moram i završiti, neovisno o trajanju i cijeni, pa čak i ako u nekom trenutku shvatim da je nastavak besmislen. Spoznaja o nezavršenom poslu me izluđuje. I ne odnosi se to samo na posao kao posao već na bilo koju radnju, aktivnost u najširem smislu te riječi. Da li je to ugrađeno u mene rođenjem ili postupno odgojem, ne znam. Ta mi je osobina koji puta prednost, a koji puta nedostatak jer se nastavljam baviti nečim čak i kad postaje besmisleno, beskorisno, štetno, umjesto da se bavim nečim drugim.

Moja prva posjeta Željavi spada u jednu od nezavršenih priča. Sredinom srpnja, putujući na more, svraćam do Željave i vrlo brzo postajem svjestan kako sam tehnički posve nespreman za nju. Već nakon nekoliko desetaka metara od ulaska u dva tunela shvaćam da bi svako daljnje napredovanje bilo nerazumno i prilično opasno. Dodatna otegotna okolnost je što sam sâm, u tunelima mobiteli ne funkcioniraju, a mrak se može nožem rezati. Odlazim sa čvrstim stavom kako je to još jedan nezavršen posao koji što prije moram završiti, a za što su mi potrebni vodič i odgovarajuće, vrlo moćno osvjetljenje.

Vodiča, Nedžada iz Bihaća, pronalazim već nakon tjedan dana, a nedavno se ukazuje i nova prilika za povratak na Željavu - Kikijeva objava u Facebook grupi chopperi.hr. S Nedžadom dogovaram vođenje, a od šišmišara u Oikonu posuđujem speleološku kacigu s vrlo moćnim svjetlom na čelu.

Zagreb napuštamo po jutarnjoj magli, a u Karlovac ulazimo po sunčanu vremenu. Kako napredujemo prema Željavi, tako kolona raste. Nakon kave u Veljunu, od Kikija preuzimam vodstvo kolone od brat-bratu šezdesetak motora!

Ne znam kako se to desilo, ali Željava u zadnjih godinu, možda dvije, postaje kultno mjesto u svijetu motorista. Jedan od razloga su možda stare piste po kojima se mogu ludirati do besvijesti i cijediti dušu svojim motorima. Drugi je možda mističnost Željavinih tunela i mogućnosti vožnje po njima.

Na Željavi zatičemo mnoštvo motorista, očito više motorističkih grupa baš danas ima dogovor! Pronalazim Nedžada i prepuštam mu stručno vođenje naše grupe od četrdeset, pedeset članova. Nedžadova je životna priča vrlo zanimljiva. Četiri godine radi u Željavi kao mehaničar na MiGovima, rat koji mu okreće život na glavačke… Gotovo tri sata nas vodi tunelima Željave uz vrlo živopisne opise i anegdote iz života i rada u podzemlju Ličke Plješivice. Brojevi koje spominje izgledaju kao iz znanstvene fantastike. Količine ljudi, aviona, goriva, municije i ostalog naoružanja… Hodanje hodnicima iziskuje maksimalni oprez. Na podu vrebaju otvoreni šahtovi i kanali kojekakvih instalacija, a sa stropa čelične šipke ili betonski blokovi. Cijeli je kompleks u jednom nivou što olakšava obilazak, no zrak je u tunelima zasićen vodenom parom što pojačava umaranje.

Na povratku u Zagreb se zaustavljamo u hotelu Mirjana, nekih desetak kilometara nakon Slunja. Mahom naručujemo plate, no meso na većini njih je smrdljivo, po svemu sudeći staro i nejestivo. Nakon naših prigovora, nitko od odgovornih, ni kuhar, ni voditelj, ni šef sale ni ober ne izlazi da bi nešto rekao, ispričao se. Nema šanse da tamo više uđem!

Dok spremam Dragicu u garažu mrak je već dobrano prekrio Zagreb. Željava je završen posao i mirno odlazim put kuće. Da, otići ću još koji puta do Željave, volio bih se i ponovo naći s Nedžadom, slušati njegove priče iz podzemlja... U nekom drugom Svemiru, Željava je možda bila moja sudbina….. 

 

Do Veljuna se skupilo poprilično veliko društvo!

Zmijugamo po D1. Foto: Radoja Ivičić

Na Željavi zatičemo mnoštvo motorista. Očito nismo jedini koji su odabrali baš tu nedjelju za posjetu ovom, sada već kultnom mjestu. Foto: Kristijan Ahec

Na „glavnom parkiralištu“. Foto: Marin Subanović

Ne znam što čekaju? Samo se muvaju ispred ulaza u glavni tunel. Foto: Marin Subanović

Ovoga puta dolazim s propisnom opremom – pravom speleološkom kacigom!

Naš vodič Nedžad daje zadnje upute prije ulaska. Sigurnost na prvom mjestu! Foto: Radoja Ivičić

Jedna skupna prije ulaska u podzemlje. Foto: Radoja Ivičić

Ušli smo! Foto: Marin Subanović

Nedžad zorno objašnjava kako se kontrolirala istrošenost guma na MiGovima 21. Foto: Marin Subanović

Naš vodič nam priča anegdote iz svog četverogodišnjeg rada na Željavi te daje podrobne informacije o onome što vidimo i gdje se nalazimo.

Ima nas prilično, a svjetiljka na mojoj kacigi se pokazuje kao pun pogodak! Hvala Oikonovim šišmišarima! Foto: Radoja Ivičić

Impozantne su dimenzije glavnih tunela u kojima su bili parkirani i kretali se avioni! Foto: Kristijan Ahec

Nedžad u svom elementu! Foto: Marin Subanović

Ornamenti nastali eksplozijom pedesetak tona eksploziva liče na pravu umjetnost!

Deformirana čelična armatura govori o silini eksplozije kojom se uništila Željava.

Glavni električni agregat je bio sklop brodskog dizel motora i generatora. Foto Kristijan Ahec

Brodski motor u srcu planine! Foto: Marin Subanović

Na podu vrebaju otvoreni šahtovi i kanali kojekakvih instalacija, a sa stropa izvaljena čelična armatura i betonski blokovi.

Još uvijek u punom sastavu!

Odvažniji se upuštaju u vrlo riskantnu vožnju motorima!

Najzanimljivije dijelove se ipak može obići jedino pješice.

Marin.

Jedina cijela vrata, zauvijek blokirana, vode na Bosanski dio aerodroma. Napravljena su od armiranog betona, a bila pokretana elektromotorom.

Lista održavanja MiG-a 21. Foto: Kristijan Ahec

Pogled na, trenutno, ikonski ulaz u podzemlje Željave ali s unutrašnje strane. Foto: Marin Subanović

Krš nastao miniranjem.

Obilazak je gotov, ali gdje je nestao veći dio početne ekipe???? Foto: Marin Subanović

Ispred legendarne Dakote! Po Nedžadovim riječima, pouzdano je utvrđeno kako je baš ovaj DC 3 Dakota sudjelovao u iskrcavanju u Normandiju! Foto: Željko Drenški

Dvije američke ikone: Dakota i Harley Davidson! Foto: Kristijan Ahec

Pogled s kapetanskog mjesta Dakote. Foto Marin Subanović

Hotel Mirjana nedaleko Rastoka u pravcu Zagreba. Nema šanse da ikada više uđem u njega (vidi tekst)!