2023-05-06 Do sada pročitan 1962 puta

Ako nam je duša nešto zavrijedila, to je stoga jer je gorjela žarče od drugih“.

Andre Gide, Zemaljska hrana, 1897.

 

Ljudska je povijest protkana zabranjenim ljubavima.

Ljubav između Helene, kći Zeusa i Lede, i Parisa, sina trojanskog kralja Prijama i njegove žene Hekabe, bila bi prava starogrčka limunada da Helena već nije žena spartanskog kralja Menelaja. Paris otima Helenu, vodi ju u Troju i ljubav se zakomplicira do rata između Troje i grčke armade predvođene Menelajem. Troja je razorena, Paris pogiba, a Helena koju Menelaj, opčinjen njenom ljepotom, ne može obezglaviti, nastavlja s njim živjeti.

Ljubav između posljednje egipatske kraljice Kleopatre, iz dinastije Ptolemejevića, i Cezarovog generala Marka Antonija nije po volji rimskom caru Oktavijanu te on pokreće vojnu akciju i nakon bitke kod Akcija 31. godine prije nove ere, okupira Egipat. Još jedna ljubav okončana ratom i smrću, navodno samoubojstvom Kleopatre. Osobno, ne mogu se oteti dojmu kako Oktavijanovi motivi osvajanja Egipta nisu ljubavne prirode.

Tu je i ljubav između Lancelota i Guinevere, odnosno komplicirani ljubavni trokut između kralja Artura, njegove žene Guinevere i njegova viteza Lancelota – nisam siguran da nešto nije bilo i između Artura i markantnog Lancelota, makar platonske naravi. Kako god, ljubavna euklidska geometrija gotovo da završava propašću kraljevstva.

Pa ljubav Tristana i Izolde, Romea i Julije… mogao bih tako nabrajati do kraja ovog bloga…, ali i mi konja za trku imamo. Dobro, priča nije baš čisto naša, dijelimo ju sa susjedima Slovencima.

Te sunčane svibanjske subote, Đurđica, Teddy Biker Bear, Dragica i ja krećemo istražiti poludomaću priču o zabranjenoj ljubavi zlatokose zagorske ljepotice Veronike Desinićke i mladog grofa Fridrika, sina moćnog bana grofa Hermana II Celjskog.

Dok zmijugamo preko i između zagorskih brega bacam pogled prema zapadnom nebu analizirajući jedan, gotovo neprimjetan altokumulus kastelanus. Nepogrešivi su u najavama olujna nevremena. Ipak, računam kako imamo dovoljno vremena.

Uz jedno krivo neskretanje i kratko vraćanje, malo nakon Desinića, eksplodira pogled na Veliki Tabor , cilj našeg putovanja.

 

Pogled na Veliki Tabor.

 

Dragica i ja na parkiralištu ispred ulaza u Veliki Tabor.

 

Zadnji uspon od glavne ceste do Velikog Tabora, nekih pola kilometra, treba odvesti vrlo pažljivo jer je popločan glatkim kamenim kockama. Uredno plaćamo ulaznicu od 5 ojra po odrasloj glavi i ulazimo u muzej.

Godina gradnje Velikog Tabora se gubi u mraku Srednjeg vijeka, no, vjerojatno je to sredina petnaestog stoljeća. Kao što je nejasno vrijeme početka gradnje tako je i nejasna legenda o zabranjenoj ljubavi Fridrika II Celjskog i Veronike Desinićke. Ispričat ću vam verziju koja mi se najviše sviđa, a najviše mi se sviđa jer mi izgleda najrealnija. Ipak sam je fizičar.

Fridrik II Celjski, kao i svaki bogati vlastelin i sin dominantnog bogatog oca, vrijeme provodi u razbibrizi. Istina, kod kuće ima svoju zakonitu, Elizabetu Frankopan, no on radije obilazi lovišta i ljubavnice. Statistički, uz tolike ljubavnice, mora jednom naletjeti na jednu koja će mu pomutiti razum. I bome je! I to baš tu negdje, kod Velikog Tabora. Naime, u to je vrijeme Veliki Tabor u vlasništvu njegova oca. Na obroncima velikotaborskih brega, upoznaje pučanku, po nekima pripadnicu sitnog plemstva, Veroniku Desinićku.

-In kaj sedaj, kaj storiti?- leti glavom našeg Fridrika - Kako naj se zdaj vrnem domov k zakoniti ženi? Moje srce pripada Veroniki, ne morem brez nje!

I eto ti zabranjene ljubavi! Sve je starom grofu Hermanu II prihvatljivo dok je na nivou putenih zadovoljstava. Ali ovo? Ovo je bilo neprihvatljivo. Posebno kaj je Elizabeta iz porodice Frankopana!

- Sin, to z Veroniko se mora takoj končati! – urla stari Herman II Celjski dižući pretili prst prema sinu - Pri priči moraš to prekiniti! Veš, iz katere družine je ona? Ona je Frankopanka!

- Ampak oče…

- Dovolj Fridrik! Dovolj! Znebi se Veronike!

Iduće jutro pronalaze Elizabetu Frankopan s bodežom u trbuhu. Fridrika ne pronalaze. Ubojstvo ostaje neriješeno do današnjih dana.

Fridrik bježi s Veronikom u Fridrihštajn blizu Kočevja gdje organizira tajno vjenčanje. I tako Veronika postaje njegova druga žena.

- Najdite ju za vsako ceno in ju pripeljite živa ali mrtva! Bolje živa! – naređuje stari Herman II Celjski zapovjedniku svoje vojne jedinice.

Zadnji čin je uvijek tužan. Ljubavnici, sada bračni par, su uhvaćeni, dovedeni pred grofa koji odmah organizira suđenje. Njemu za ubojstvo, njoj za vještičarenje. No, sudsko vijeće niti je moglo dokazati ubojstvo, niti vještičarenje te oslobađa Fridrika i Veroniku.

Navodno su suci, nakon dvodnevnog suđenja Veronici, izjavili:

Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridriku. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvijetli bane završen.

Jasno k'o dan, razjareni Herman II to ne može provariti, sina zatvara u Celjsku kulu iz čije ćelije ne izlazi četiri godine. Veroniku daje ubiti utapanjem u velikoj kaci punoj vode u dvorištu Velikog Tabora, a tijelo zazidati u zidine. Neki se kunu da u huku zimskog vjetra i dan-danas čuju jecanje nesretne Veronike.

Odlazak u Veliki Tabor za mene je vrhunski doživljaj i to zbog nekoliko razloga. Prvi je vožnja Hrvatskim zagorjem koje je dovoljno lijepo samo po sebi. Drugi je veličanstveni dvor Veliki Tabor. Zadnje je obnovljeno i danas je muzej s nekim zanimljivim eksponatima. Treći je gastronomska ponuda koje u okolici, a i po cijelom Zagorju, ne manjka.

Nakon obilaska dvora, čovjek dobrano ogladni. I zato krećemo put obližnjeg, možda najpopularnijeg zagorskog restorana Grešne gorice. Dočekuje nas vrlo nezainteresirano osoblje s pitanjem imamo li rezervaciju. Nemamo, mi smo putnici namjernici. Onda ništa, jedino može unutra gdje nam nude opskurni stol kraj samog ulaza. Da su barem pokazali malo više volje, ali zašto i bi, mi smo im nebitni, a njima dobro ide. Dakle, ako niste rezervirali stol, preskočite Grešne gorice. Ono što sam siguran je da ja više neću niti pokušati rezervirati.

Brzinsko googlanje na parkiralištu i u Desiniću, nekih dvije minute vožnje, postoji restoran Grof Ratkay. Čitam recenzije, sve izvrsne. Đurđica je skeptična, ali glad je presudila.

Parkiramo Dragicu u centru Desinića, ispred dobro održavanog spomenika palim borcima NOB-a i žrtvama fašističkog terora te odlazimo u restoran Grof Ratkay. Što reći - vrhunska usluga, ljubazno osoblje, ubili se u Zagorskoj plati za dvije osobe.

Pogled u zapadno nebo potvrđuje kako su altokumulusi kastelanusi gotovo nepogrešivi u najavi olujna nevremena.

Suhi, parkiramo Dragicu u garažu i puni dojmova odlazimo doma.

 

Posebna zahvala Anji Skapin na slovenskom prijevodu.

Fotografije: Đurđica Marković i ja.

 

Galerija

 

Pogled na Hrvatsko zagorje kroz puškarnicu Velikog Tabora.

 

Jedini izloženi srednjovjekovni oklop.

 

Hladno oružje….

 

… i vatreno oružje.

 

Ukrašeni kamin, mislim da nije iz doba Fridrika i Veronike.

 

Starinski kreveti.

 

Sat.

 

Helebarda je dio standardnog naoružanja srednjovjekovnih vojnika.

 

Dvorište Velikog Tabora u kojem je ubijena Veronika Desinićka.

 

Kako se kalio čelik.

 

Pogled na Hrvatsko Zagorje.

 

Pogled na zidine.

 

Još jedan pogled na zidine.

 

Kumulonimbus u zaleđu Velikog Tabora.

 

Dragica ispred spomenika palim borcima NOB-a i žrtvama fašističkog terora.

 

Plata Zagorje za dvije osobe u restoranu Grof Ratkay u Desiniću.

 

Mapa vožnje.