2023-05-27 Do sada pročitan 1125 puta

Bakar, grad koji ima peh u doslovnom smislu te riječi. Sada već davne 1971. godine, riječka politička vrhuška donosi odluku o gradnji velike jugoslavenske koksare baš u tom pitoresknom Bakru! Dvadesetak godina kasnije, 1994., koksara prestaje s radom i počinje njena demontaža.

Dva desetljeća koksarskog sna ostavljaju svoj trag, Bakar nestaje s turističkih karata, postaje locus non grata, mjesto kraj kojeg se samo prolazi. Trideset godina nakon prestanka rada koksare, Bakar je još uvijek na dnu hrvatske turističke ponude! U početku mojih istraživanja hrvatskih povijesnih cesta, 2019., putujući Karolinom, doživljavam svoj prvi susret s Bakrom. Tada postajem svjestan - Bakru treba dati novu šansu!

I tako, ove je subote moj cilj kava u Bakru – mali, ali meni značajan obol povratku Bakra na pozornicu hrvatskog turizma! Pridružuju mi se Radoja i Čona.

Već nešto poslije devet sati ujutro lagano jezdimo autocestom prema Karlovcu, a u Karlovcu skrećemo na novu Lujzijanu ili njen noviji dio, češće zvan Stara riječka cesta.

Prvi pit-stop je u motelu Dobra na obali rijeke Dobre. Kava je prosječna, cijena vrhunska, ona s mlijekom 2 eura! Ali zato pogled na modrozelenu Dobru vrijedi ta dva eura!

 

S lijeva na desno: Radoja, ja i Čona. Foto: Radoja Ivičić.

 

Radoja nas tu napušta, a Čona i ja nastavljamo prema našem krajnjem cilju!

Severin na Kupi, u predautocestnoj eri glavno stajalište autobusa, s restoranom koji nudi kiselo mlijeko i jednostavne sendviče! Nezaobilazno. No, više nema niti autobusa, niti tog restorana, niti sendviča, a ni kiselog mlijeka. Samo uspomene na to vrijeme koje će trajati koliko i mi koji se sjećamo. Dobro, postoji zamjena, pečenjara Miki Maus.

 

Moderni konji ispred dvorca.

 

Skriven od pogleda putnika namjernika, u Severinu je i dvorac obitelji Frankopan. Ne zna se tko su graditelji starog grada nad Kupom. Posjed Severin se spominje u Modruškom urbaru 1486. godine i po nekim autorima grad je tada već postojao. Knezovi Frankopani 1558. podižu na mjestu današnjeg dvorca obrambenu kulu. Od 1682. godine je u vlasništvu obitelji Oršić, a sadašnji izgled mu 1803. daje grof Ivan Oršić. Sadašnji? Ehm. Dobro, u nekom arhitektonsko-graditeljskom smislu da, no danas je to zapušten i devastiran objekt, zaboravljen i prepušten zubu vremena. Jedan od mnogih bisera naše srednjovjekovne arhitekture ostavljen na milost i nemilost vremenu, vandalima, propadanju.

 

Miljokaz.

 

Nešto poslije skretanja za pjesnički grad Lukovdol, na blagoj okuci stoji važan artefakt austrougarske cestogradnje kojeg samo pažljivo i oštro oko može ugledati: miljokaz! Originalni miljokaz iz doba one Lujzijane! Još se vidi natpis:

XII

MEILEN

VON

FIUME

VI

MEILEN

VON

CARLSTADT

1333 SCHUH

UBER D?? MEER

Dok Čoni iznosim moj traktat o miljokazima i starim austrijskim poštanskim miljama koje iznose 7586 modernih metara, kraj nas se zaustavlja poznanik, ali da me ubiješ ne mogu se sjetiti imena, kojeg nagovaramo da nastavi s nama. I tako, nas trojica krećemo dalje do Vrbovskog kroz koji samo prolazimo i nastavljamo starom Karolinskom cestom.

 

Dvorac Stara Sušica.

 

Zmijugajući Karolinom dolazimo do dvorca Stara Sušica. Dvorac je podignut na mjestu kaštela kojeg su sagradili, a tko drugi nego Frankopani. Krajem šesnaestog stoljeća tuda prolaze Turci, a iza njih trava nije rasla, no kaštel nekako preživljava. U devetnaestom stoljeću vlasnik postaje grof Laval Nugent, a nakon njega dvorac mijenja vlasnike i danas njime upravlja grad Rijeka.

Pokušavam ući u dvorac i javiti se upraviteljici, Vlasti Gudac, no, sva su vrata zaključana! Kucam, ništa. Kucam na druga vrata, opet ništa. Muk. Draga Vlasta, imam dvojicu koji svjedoče mom neuspjelom pokušaju!

Originalna Karolina, ona iz sredine osamnaestog stoljeća, je prilično zahtjevna cesta, danas bi je smatrali malo boljim šumskim putom, s jako puno izgubljenih uspona i nispona, zimi teško prohodna ili neprohodna, ali jedina koja povezuje Hrvatsko primorje s unutrašnjošću i duž koje postoje svratišta, kovačnice, štale….

Ravna Gora, pomalo uspavano mjesto Gorskog kotara, krije jedno važno i vrijedno arhitektonsko djelo! Crkvu Svete Terezije Avrilske koju projektira sam Hermann Bollé, isti onaj Hermann Bollé koji je projektirao i Zagrebačku katedralu!

Pred nama je još podosta austrijskih poštanskih milja te nastavljamo prema Fužinama.

Nakon Fužina, Karolina zmijuga predivnim predjelima Gorskog kotara da bi u jednom trenutku pred nama eksplodirao pogled na Kvarner! Stara Karolinska cesta ima tri završetka, ili početka, zavisi odakle krećete, prvi u Bakru, drugi u Kraljevici i treći u Rijeci.

Zaustavljamo se na jednom proširenju, u biti, spojnici sporedne ceste, ali tako da ne ugrožavamo sigurnost prometa – kojeg baš i nema. U daljini vidimo Bakarski zaljev i sam grad Bakar. Do prije tridesetak godina njime dominira dvjesto i pedeset metara visok dimnjak koksare, no danas, bez dimnjaka, ta je vinjeta oku vrlo ugodna.  

Manevrirajući pri otparkiravanju, zbog pijeska ili sitnog šljunka na cesti, na Čonu pada četiristo kilograma njegove Honde Goldwinga! Srećom, onaj poznanik i ja nekako uspijevamo podići grdosiju i osloboditi Čonu, no njegova je noga ozbiljno ozlijeđena. Možemo nastaviti, tvrdi Čona, žilav je on momak.

 

Bakarska riva.

 

Bakar. Zatičemo ga prilično raskopanog. Nama kao turistima namjernicima to baš nije po volji, no za one koji će doći za nama to je lijepa vijest. Bakru treba vratiti onaj stari sjaj!

Nekoliko je legendi o postanku grada Bakra. Jedna govori kako ga u prvom stoljeću osnivaju Židovi koji bježe iz Jeruzalema uslijed razaranja rimskog cara Tita. Druga govori o postojanju ilirskog naselja, puno prije naše ere, a koji, pak, asimiliraju starosjedioce Kelte. Najvjerojatnije je da se na području današnjeg grada, u rimsko doba, nalazi rimsko naselje imena Volcera. U trinaestom se stoljeću spominju imena Bukar i Bkri, te talijanski naziv Buccari, a prvi se puta susreće u Vinodolskom zakoniku iz 1288. godine.

Dok sjedimo u omanjem caffeu na rivi – odabirem baš taj jer vidim da u njega zalaze Bakarani, pričam mojim suputnicima o jednoj važnoj osobi koja između 1882. i 1889. boravi u Bakru i radi kao nastavnik meteorologije na Nautičkoj školi – Andriji Mohorovičiću. Andrija Mohorovičić, uz Nikolu Teslu, najpoznatiji je hrvatski znanstvenik svjetskoga glasa. Nema na svijetu tog meteorologa, seizmologa, geofizičara, fizičara koji ne zna za njega. Proučavanjem valova potresa, Mohorovičić zaključuje kako između zemljine kore i plašta postoji oštra granica koja, njemu u čast nosi naziv Mohorovičićev diskontinuitet. Grad Zagreb mu „daje“ jednu malu slijepu uličicu izgubljenu negdje u Maksimiru.

Pitam jednog gosta gdje ovdje jedu domaći ljudi, u kojem restoranu?

- Vidikovac prema Rijeci ili u Putniku na Grobniku, odgovara.

Odlazimo u Vidikovac i ubijamo se u izvrsnom roštilju.

Povratak u Zagreb. Zaustavljamo se na vidikovcu iznad Omladinskog ili Lokvarskog jezera, kako ga danas zovu. Ali jezera nema! Privremeno je ispražnjeno i njegovu je mjestu samo ogromna rupa! Izgleda nezemaljski. E, iduću ću vožnju posvetiti isušenom Omladinskom jezeru.

Već je pao mrak kada spremam Dragicu u garažu i sretan odlazim kući. 

 

Na parkiralištu motela Dobra.

 

Ulaz u dvorište dvorca obitelji Frankopan u Severinu.

 

U dvorištu dvorca.

 

Dragica i ja.

 

Unutrašnje dvorište dvorca. Priroda polako osvaja teritorij.

 

U unutrašnjem dvorištu gotovo pravi šumarak!

 

Kapelica.

 

Pogled u unutrašnjost dvorca otkriva prave razmjere devastacije povijesnog dobra.

 

Slika koja govori tisuću riječi.

 

Crkva Svete Terezije Avrilske u Ravnoj Gori.

 

Svatko na svoj način provodi vrijeme dok ja fotografiram.

 

Pogled na Bakar.

 

Pogled na Kvarner i Učku u daljini.

 

Konačno da malo sjednem!

 

Bakar i Bakarski zaljev.

 

Plata za trojicu u restoranu Vidikovac.

 

Pogled na isušeno Lokvarsko jezero.

 

Mapa rute.