2023-06-22 Do sada pročitan 1364 puta

Moja omiljena meteorološka stranica meteo-info.hr za ovaj četvrtak najavljuje prave ljetne temperature, na sjeverozapadu Hrvatske oko 35 °C u hladu. Gruntam si, praznik je, valja malo prošetati Dragicu, ne predaleko, možda do nečega u krugu od sto kilometara oko Zagreba. Vrtim zabilješke „kuda putovati i što vidjeti“ na mom mobitelu i nekako mi se nameće stari grad Ribnik. Google maps kaže da do njega ima nekih sedamdesetak kilometara. Usput, na povratku mogu stati uz stari miljokaz na originalnoj trasi Lujzijane i popiti kavu u motelu Dobra na rijeci Dobri. Vidim da će mi trebati i navigacija te uzimam dodatni mobitel koji ima isključivo tu ulogu.

Oko pola jedanaest već tako prži da se dobrano znojim pod motorističkom jaknom. Koliko god bilo vruće, zaštitna oprema je na meni. Zato su mi draže zimske vožnje.

Sa zagrebačke obilaznice skrećem prema Lučkom u kojem nailazim na kolonu. Nekoliko minuta vučem se s njom, a potom odlučujem da ću ju preteći, mora da se nešto desilo ili su radovi. Oprezno i smireno, širom otvorenih očiju polako pretječem kolonu „uvlačeći se“ kada naiđe vozilo iz suprotnog smjera. Povremeno me u tom pretjecanju pretječu drugi motoristi. Nakon desetak kilometara shvaćam kako je ta kolona posljedica gužve – pa danas je Dan antifašističke borbe! Svi krenuli na more! Kolona se prorjeđuje tek nakon Jastrebarskog odakle, sve do mog skretanja na sporednu cestu, držim urednu brzinu.

U Draganiću palim navigaciju kako ne bih promašio to prilično neuočljivo skretanje.

Zmijuganje nastavljam meni posve nepoznatim cestama, ali sigurno vođen mojom navigatoricom – ne čujem ju, ali znam da je žensko. Kraj prelazi iz ravničarskog u brdovit, no penjući se, temperatura je i dalje postojano visoka. U jednom trenutku ugledam vidikovac, ili lovačku čeku, ili oboje. Zaustavljam se, nekoliko fotografija, i nastavljam dalje.

 

Dragica na cesti kod čeke-vidikovca.

 

Moja navigatorica

 

Pogled s vidikovca na lijevo…

 

… i pogled na desno.

 

Započinje spuštanje i na jednom raskršću putokaz – Ribnik 4 kilometra. Ma to je to, tu sam.

 

Po nekim pretpostavkama, u močvarnoj dolini potoka Obvrha, uz važnu cestu prema Sloveniji, već prije trinaestog stoljeća postoji neka vrsta utvrde. U trinaestom stoljeću počinje izgradnja prave utvrde, a čitav posjed drže gorički knezovi Babonići i ban Mikac. Krajem četrnaestog stoljeća ban Mikac prodaje posjed knezu Nikoli Frankopanu za 9600 dukata. I nekako u to vrijeme počinje izgradnja utvrde kakvu zatičem oko podneva tog užarenog četvrtka. Dobro, malo je devastirana. Ne, puno je devastirana. Sramotno je devastirana i zapuštena.

 

Dragica ispred starog grada Ribnika

 

Stari je grad Ribnik poligon kružnog oblika s dvije nasuprotne kule različitih stilskih izraza, konstrukcije i debljine zidova što sugerira da je u početku bio kružnog oblika samo s jednom kulom te kasnije dograđivan i modificiran kako se mijenjala ratna tehnika i strategija. U vrijeme čestih napada, uglavnom Turaka, stanovnici zatvaraju korito potoka, dolina postaje jezerce, a utvrda neosvojivi otok. U njemačkom jeziku ovakva se utvrda naziva wasserburg. Krajem šesnaestog stoljeća wasserburg Ribnik prelazi u ruke obitelji Zrinski, a na prijelazu iz osamnaestog u devetnaesto stoljeće drži ga austrijski podmaršal Filip Vukasović, graditelj Lujzijane, tada najbolje europske planinske ceste. U devetnaestom stoljeću o wasserburgu brine mađarski plemić Gall, a 1903. godine općina kupuje dvorac od obitelji Hann.

Nema tog starog grada, dvorca ili utvrde bez svojih legendi, tajnih prostorija i hodnika, stražarnica i skloništa, tamnica, tragova zazidanih hodnika,… a sve to ima i Ribnik. Međutim, vrlo je malo arheoloških istraživanja te on do današnjih dana ostaje prava misterija, možda najmisterioznija utvrda u Hrvatskoj.

Buran život wasserburga Ribnik nastavlja se i u moderno vrijeme! Njegovim dvorištem šeće talijanska filmska zvijezda Franco Nero glumeći Banović Strahinju u istoimenom jugoslavenskom filmu Vatroslava Mimice. Za potrebe snimanja filma utvrda doživljava nekoliko dogradnji interijera koje nakon filma ostaju u prostoru, što predstavlja pravu devastaciju!

No, ono što nisu uspjeli Turci i ostali osvajači, uspijeva Republika Hrvatska! Na stranicama Jutarnjeg lista nalazim da 2002. Hrvatska ustupa utvrdu obitelji Dolmi de Frankopan za 1,6 milijuna kuna, oko 213.000 eura! 'Alo! Dobro ste pročitali! Danas za te novce u Zagrebu možete dobiti stan od jedva sedamdesetak kvadrata!! Istina, ugovor o kupoprodaji ima i obvezujuću klauzulu o očuvanju baštine, obnovi utvrde i prezentaciji javnosti u određene dane. Prodan je jeftino, no uz uvjete, i sada je u vlasništvu tvrtke Frankopan Ribnik Limited iz Londona, zastupane po Ingrid de Frankopan. Međutim, od tada do danas ništa se ne događa. Nakon prvog ugovorenog roka obnove od pet godina, Frankopani 2005. ishode odgodu za još pet godina, ali opet ništa! Utvrda Ribnik je zaključana, vlasnici na svoju ruku izvode neke radove u unutrašnjosti bez dozvola konzervatorske službe, a na njihove molbe da pogledaju što rade, ne reagiraju. Zaključana utvrda ostavljena je da trune u srcu malog mjesta Ribnik.

Obilazim utvrdu, sva vrata su i dalje zaključana, no jedna uspijevam odškrinuti, koliko mi dozvoljava duljina lanca i proguravši vrh mobitela snimam dvorište.

 

Pogled na nekada poplavnu dolinu oko dvorca

 

Plastični prozor, rezultat „restauracije“ koju provodi obitelj de Frankopan.

 

Predah u hladovini ispred vrata na koja se ulazi preko pomičnog drvenog mosta.

 

Ulaz preko pomičnog mosta.

 

Još jedna zaključana vrata.

 

Grb obitelji Frankopan?

 

Još jedan pogled na zidine.

 

Pogled u dvorište.

 

Napuštan ovo tužno mjesto s velikim upitnikom nad glavom i tugom u srcu. Kako je moguće da tako žestoko i odlučno rasprodajemo i/ili zanemarujemo našu kulturnu baštinu? Kako? Dvorac Bosiljevo, dvorac Frankopana u Severinu na Kupi, stari grad Ribnik… i još mnoštvo manjih dvoraca i utvrda na listi su mojih putovanja, zaboravljeni i ostavljeni na nemilost zubu vremena i vandalima.

 

Stari miljokaz s Lujzijane nalazim u mjestu Prilišće. Čitam već pomalo izglodana slova:

XV

MIELEN

VON

FIUME

III

MIELEN

VON

CARLSTAD

Radi se o starim austrijskim poštanskim miljama. Stara austrijska poštanska milja ima 7586 modernih metara. Množim, do Rijeke oko 114 kilometara, a do Karlovca 23. Natpis na dnu je nečitljiv, ali govori o nadmorskoj visini u stopama.

 

Miljokaz na Lujzijani

 

 

 

Miljokaz, detalj

 

Na terasi motela Dobra. Znojan, iscrpljen vrućinom, ali sretan.

 

Neću do Rijeke. Zaustavljam se u motelu Dobra na rijeci Dobri i pijem kavu za dva eura. Pogled na modrozelenu rijeku vrijedi puno više od ta dva eura, ali kava ne. Možda jedan i pol.

Nastavljam put Karlovca, pa starom cestom do skretanja za Kalinovicu i dalje do Svete Nedjelje. Onda, pak, starom samoborskom do burger restorana San Antonio na jedan radler.

Sredinom popodneva parkiram Dragicu u garažu i sav mokar od znoja, ali s osmjehom od uha do uha, krećem doma.

Koji dan! Koja vožnja!

 

Mapa rute

 

Detalj mape oko starog grada.