2024-10-27 Do sada pročitan 139 puta

Kako to izgleda danima se hraniti šljivama dok vam pod prozorom Tatari zveckaju oružjem? E, o tome bi nam mogli pričati ugarsko-hrvatski kralja Bela IV i njegova svita koji se u drugoj polovici trinaestog stoljeća, progonjeni Tatarima, sklanjaju u stari grad – utvrdu Veliki Kalnik. Tako kaže predaja. A narod k'o narod, koji voli svoje kraljeve, tijekom opsade ih hrani šljivama. U znak zahvalnosti im kralj dijeli plemićke titule i nadimak „šljivari“. Predaja ne kaže o kojoj se sorti šljiva radi: bistrici, talijanki, čačanki,..? Nadam se da je bila bistrica, meni je najbolja. Volim ju i sirovu, ali i prerađenu u pekmez. Bitno je da u pekmezu budu i kožice, one mu daju poseban čar. Moj pokojni djed Dušan je radio baš takav, s kožicama. Kuhao ga je u velikom kazanu u Subockoj. U biti, nije on miješao, on je uvijek našao nekoga tko će miješati. Nije baš lako satima stajati kraj kazana i velikom kuhačom muljati litre i litre pekmeza, a on je bio seoski prota sitne građe, što ga nije sprečavalo da po šumama s veseljem nosa duplonku. Zato je kod njega uvijek bilo i divljači i fazana, a kuća puna prepariranih životinja i ptica. Pekao je on i šljivovicu, ali ne znam gdje i kada, to me nikada nije vodio. Kućne su pecare bile ilegalne. Ma i danas su. Dobro, možete prijaviti pecaru, ali onda plaćate i porez. Kako god, šljivovica baš i nije moj prvi izbor žestice, više volim lozu i travarice. Malo mi je prearomatična.

No, da se vratim Tatarima. Njihova opsada Velikog Kalnika propada, naprosto odustaju, šljiva je bilo dovoljno, i to je, u vojnom kontekstu, prvi poraz Tatara u njihovu pohodu Europom. Sredinom šesnaestog stoljeća u Obrežu Kalničkom i Turci doživljavaju poraz i od tada, podno Kalničke gore počinje ozbiljno naseljavanje.

I tako, te zadnje listopadske nedjelje pada odluka da prošećem Dragicu do staroga grada Velikog Kalnika. Oko deset ujutro, Dragica, Biker Teddy Bear i ja napuštamo Zagreb i krećemo put Vrbovca.

Nakon Vrbovca cesta zmijuga kroz sela i obrana, a neka već i preorana polja. Vozim polako, upijam slike. U jednom trenutku mi nosnice ispuni neki poznati miris jesenjeg sela. Ali od čega je? Znam ga, ali ne mogu dokučiti od čega je. Od svih osjetila, najdulje pamtimo mirise. A ovaj me vraća u djetinjstvo. Vjerojatno sam ga pokupio tijekom posjeta djedu u Doljanima. I onda u daljini ugledam Kalnik. Zadnji sam puta bio tamo prije četvrt stoljeća, dok sam jedno kratko vrijeme letio paraglajderom. Nisam se baš osjećao siguran s tom letjelicom pa sam ipak ostao na zmajevima koji su mi ulijevali puno više povjerenja.

Na parkiralištu podno staroga grada gužva. Kako automobila, tako i planinara ali i onih koji su samo došli nešto pojesti u planinarski dom. Nalazim mjesto za Dragicu, vežem kacigu i jaknu sajlom i krećem do ulaza u Veliki Kalnik. Već na prvi pogled je jasno da je, s obzirom na njegovu vremenšnost, prilično očuvan. Uspinjem se strmim stepenicama i prva mi je misao da njegovi stanovnici nisu imali problema s pretilošću. Na jednom odmorištu gledam alpiniste i kičmom mi prolaze trnci. Nenenene, to je nešto što nikada ne bih mogao raditi.

Konačno izbijam na vrh, ali tamo nailazim na pravi užas! Do najviše kule vodi uska staza po hrbatu stijene! A sa svake strane ambis! Ma da, da, možete vi govoriti da sa svake strane postoji improvizirana ograda, ali to meni ništa ne znači. Ubrzano dišem, a srce mi je u grlu dok koračam tim prijelazom. Strah od visine prelazi u paniku od visine. Još nekoliko koraka, a pred očima mi već maglica. Disanje mi je plitko, a srce bubnja u ušima. Užas.

Na drugoj strani mi sine misao da se moram i vratiti. Eh…

Odavde pogled seže desecima kilometara preko doline, a na drugoj strani mi se pod nogama šareni šuma u cijelom spektru jesenjih boja. Da, sada mi je jasno zašto Tatari nisu uspjeli. Veliki Kalnik je definitivno bio neosvojiv. Ali, kuda li su ovima unutra doturali šljive??

Silazak nije ništa jednostavniji ni lakši od uspona.  

I što sada. Vrijeme je ručku. Da li u taj planinarski dom ili negdje drugdje? Ali gdje? Ne poznajem ovaj kraj i nemam pojma o njegovoj ugostiteljskoj ponudi. Dakle, planinarski dom.

Strpljivo čekam u redu za narudžbu. Plaćam grah s kobasicom i bezalkoholno pivo, cijena kao u dobrom restoranu. I sjedam u blagovaonici u nadi da će taj grah brzo. Pa sigurno već imaju skuhanog. Nakon dvadesetak minuta pitam mladu konobaricu što je s mojim grahom. Sad će, dobivam kratki odgovor. Dobro. Nakon desetak minuta opet pitam. Ona me sada bijelo gleda, kao da me vidi prvi puta. I tako, nakon četrdeset i pet minuta dolazi moj grah s kobasicom. Mlak, gotovo hladan. Da li da idem reklamirati, tražiti knjigu žalbe? Ma ne, ne. Strpam taj grah u sebe i odlazim samo s jednom, dvije misli: nikada više tu neću ući i ako me netko pita, savjetovat ću ga da ode jesti negdje drugdje.

 

A sada te, dragi čitaoče, prepuštam slikama jer one govore tisuće riječi.

 

Prilično rudimentaran navigator. Ali nema šanse da mu iscure baterije ili ostane bez signala.

 

Lovrečina grad, dvorac burne prošlosti čiji počeci datiraju iz jedanaestog stoljeća.

 

Polja obranog kukuruza.

 

Zmijuganje kroz sela.

 

Dragica i zelena seoska kuća.

 

Ulazim u općinu Kalnik.

 

Kalnik.

 

Dragica podno Velikog Kalnika.

 

Ja podno Velikog Kalnika.

 

Pogled odozdo na Veliki Kalnik.

 

Ruševine.

 

Jedna od vrata u podnožju.

 

Vraški strme stepenice. Žitelji Velikog Kalnika sigurno nisu patili od pretilosti.

 

Ostaci.

 

Alpinistica u stijeni.

 

S obzirom na vremešnost, stari je grad prilično dobro očuvan.

 

Vrata i spiralne stepenice.

 

Otvor koji je mogao biti i prozor ali i puškarnica. Česti su u nižim dijelovima starog grada.

 

Ostaci zidova s prozorima.

 

Pogled na dolinu.

 

Veliki Kalnik odozgo.

 

Prijelaz užasa!

 

U pozadini vrh Vranilac, 643 m/nv

 

Mlaki grah s kobasicom zvan čežnja u planinarskom domu zvanom nikad više.

 

Mapa rute. Nazad sam malo lutao cestama podno Kalnika, no u konačnici sam se vratio na ovu rutu.