2025-11-01 Do sada pročitan 458 puta

Te ratne godine, možda ’92 ili '93, u kasne noćne sate vraćam se gluhim slavonskim cestama iz Županje prema Zagrebu i prebirem misli. Moram proći kroz Grubišno Polje pa bih baš mogao posjetiti Mirnu H., moju jako dobru prijateljicu iz mladenačkih dana, u nekom kratkom vremenu možda i puno više, koju ne vidjeh desetak godina. Bilo je to predivno prijateljstvo započeto u Diklu ispred dječjeg odmarališta koje se protegnulo na nekoliko idućih godina. Često me otac, pri posjetima djedu u Pakrac, vozio do Mirne u Grubišno Polje, a ja se vraćao zadnjim Čazmatransovim autobusom u Zagreb. I dok Reno 4 sigurno grabi kilometre, previrem tu misao po glavi, vrtim sjećanja na Mirnu i naša druženja, kad, odjednom, u ta sjećanja se ubacuje „film“ u kojem parkiram auto ispred njene kapije, mrak je, na kapiju izlazi meni nepoznati muškarac, predstavim se, ispričam na kasnom dolasku, ali da bih htio vidjeti Mirnu.
- Ali Mirne nema – odgovara on.
- Kako nema?
- Nema…
Odbacujem tu misao, guram od sebe, ali stalno se vraća.

U Grubišno Polje dolazim oko jedanaest navečer, da, znam, kasno je, ali ovo su neke vanredne okolnosti, to je Mirna, ona otkačena Mirna, Mirna koja ne drži puno do pravila i običaja, možda smo zato i postali tako bliski. Parkiram auto pred njenom kapijom, ulica Mojice Birte 100, ne znam zove li se još uvijek tako i pozvonim. Nekoliko trenutka potom na vratima se pojavi njena mama.

- Dobro večer, ja sam Nebojša, Mirnin prijatelj, sjećate li me se?
- O da, naravno da te se sjećam.
- U prolazu sam pa sam htio vidjeti Mirnu, nisam ju vidio već desetak godina…
- Ali Mirne više nema.
- Nema? – zastade mi riječ u grlu i svijet oko mene se počinje rušiti.
- Nema. Ubila se. Uđi. – reče mi ravnim glasom, bez trunke emocija.

Na klimavim nogama ulazim u kuću i ostajem nekih pola sata ne usuđujući se pitati zašto? Zašto se odlučila na taj očajnički čin. Tek godinama poslije, nakon puno diskretnog čeprkanja, saznajem cijelu priču…

I sada, dok čitam riječi na njenom grobu:

„Čovjek se sjeća ako hoće
A zaboravlja ako može“

vrtim u glavi to naše ljeto u Diklu, druženja u Grubišnom Polju, rijetka u Zagrebu i odlazim znajući da ću i iduće godine biti tu s velikom upitnikom iznad glave: ZAŠTO???

Ovo su jedine njene slike koje imam.

U Diklu

Mirna, 1964 - 1984