2022-08-03 Do sada pročitan 2052 puta

Kada taj moj nomadski gen proradi – moderna molekularna genetika još ga jasno ne prepoznaje, ali sam siguran da postoji – moram na cestu! I tako te vruće ljetne srijede, bliže podnevu nego jedanaestici, Dragica, Teddy Biker Bear i ja izlazimo na planetarno popularnu Jadransku magistralu i krećemo put sjevera. U Posedarju osjećam kako užareni zrak prolazi kroz moje čizme, hlače, jaknu, ulazi u kacigu, ispunjava nosnice, ali grabim dalje. Tko se na motoru skuhao nije, taj se na motoru ni vozio nije! Bez brige, imam jedno pet-šest takvih mudrih izreka!

 

Maslenički most čija je lokacija odabrana temeljem opsežne studije vjetra koju je napravio tadašnji Republički, a danas Državni hidrometeorološki zavod. U prometu je od 1961.

 

Meteorolog i automatska meteorološka postaja na Masleničkom mostu.

 

Skrećem prema Obrovcu i dolazim na jednu od mojih najdražih cesta, onu što od Masleničkog mosta preko Jasenica vodi do Zatona Obrovačkog. Nešto poslije Jasenica neuočljiv je putokaz prema bijelom putu, ali očito mnogima poznat, jer nekoliko automobila upravo skreće na njega. - Čekaaaaj malo! Moram vidjeti što je to tamo tako zanimljivo! - Zaustavljam se na obližnjoj autobusnoj stanici (da mi je samo znati koji autobus staje u ovoj pustoši?), okrećem se preko ceste i vraćam nazad. Na putokazu s oznakom vidikovca stoji -  Pariževačka glavica. Nakon pola kilometra dolazim do improviziranog parkirališta, ostavljam Dragicu i krećem putem kojim dolaze i odlaze grupice turista. Uskoro izbijam na rub kanjona Zrmanje opčinjen prizorom koji oduzima dah!

 

Kanjon Zrmanje nizvodno

 

Kanjon Zrmanje uzvodno. Nema tih slika koje mogu dočarati veličanstvenost ovog prizora.

 

Kod Zatona Obrovačkog počinjem s usponom na Velebit tražeći putokaz prema Muškovcima. To je skretanje toliko uočljivo da bi trebao vraški trud ne uočiti ga. Spuštam se povremeno uskom cestom prema kanjonu Zrmanje.

 

Cesta me vodi ispod cijevi reverzibilne elektrane Velebit. Nemojte me tražiti da vam objašnjavam rad reverzibilnih elektrana jer bih se upetljao na nekoliko stranica….

 

Nakon jednog oštrog zavoja nailazim na uski mostić s čije lijeve strane je jezerce, vjerojatno izvor potoka koji se negdje dolje ulijeva u Zrmanju.

 

Jezerska vila? Drži li u ruci Excalibur? Ne. Onda je očito samo kupačica.

 

Pogled na mostić i Dragicu

 

Ubrzo dolazim u Slapove Zrmanje koji su prava turistička destinacija, što znači mnoštvo automobila, ljudi, djece, krema za sunčanje… njnjnjnjnj… ne, ne… nije to za mene. Oprezno i polako nastavljam glavnom cestom koja se sužava na širinu jednog kolničkog traka. Kao da ikada žurim?

 

Cesta je uska, često i problematične kvalitete.

 

I onda u jednom trenutku eksplodira pogled na Zrmanju u svom njenom sjaju! Iskonsku! Bar iz ove pozicije.

 

U jednom trenutku cesta završava. No na livadi kraj rijeke uočavam nekoliko parkiranih automobila, pa i ja parkiram Dragicu. To je to. To je valjda cilj mog današnjeg putovanja. Imam li uopće definiran cilj? Ili je cilj samo lutanje uz Zrmanju? Kuda sam uopće krenuo? Zašto? Definiranje cilja sužava mogućnosti, eliminira sve ostale moguće opcije. Sprečava vas u stranputičarenju, oduzima mogućnost slučajnih otkrića. Odabir cilja više mi izgleda kao eliminacija svih ostalih mogućih ciljeva nego postizanje tog odabranog. Bio ovo cilj ili ne, odlučujem ovdje provesti neko vrijeme.

 

Na rubu livade nekoliko krava koje slobodno šeću, ali sve na uhu imaju nekakvu registraciju.

 

Kajakaši u borbi s rijekom, veslima, samima sobom, suveslačima….

 

Dok uzimam plažni ručnik i kupaće, Zrmanjom se spušta grupa razdraganih turista u gumenim kajacima. Barem je većina razdragana. Drugi se muče s riječnom strujom, veslima, samima sobom, suputnikom u kajaku….

Nastavljam uzvodno uskom stazom i nakon stotinjak metara, možda i malo više, dolazim do otoka koji i nije pravi otok jer je prirodnom kamenom prevlakom spojen s obalom. No ta prevlaka ima i pukotine kroz koji teče voda pa ga ipak možemo smatrati otokom.

Što god on bio, prelazim na njega. Na jednom kraju dvije grupice ljudi, ali ja nalazim svoj kutak. Ne treba meni bog zna koliko prostora. Prolazi već treća grupa kajakaških turista. Uzvodno od otočića je proširenje, gotovo jezerce, a pogled dalje uzvodno zaklanja prirodna brana, vjerojatno posljedica nekog davnog odrona, ostavljajući uski prolaz kojim se probijaju Zrmanja i kajakaši. Na brzinu navlačim kupaće i gazim u ledenu vodu. Mišići u stopalima se grče, ali sam toliko pregrijan da ne osjećam hladnoću. Tek kada sam zagazio do pupka postajem svjestan koliko je voda ledena. Idućim korakom propadnem do ramena, a naglo stezanje prsnog koša izbacuje sav zrak iz pluća! Srećom, šok je kratkotrajan! Ne dam se van! K'o malo dijete hodam po ledenoj Zrmanji. Nova grupa kajakaša. Pa to kao da je zatvoreni krug! Stalno nadiru u valovima!

Ovo je najhladnija voda u kojoj sam se kupao, ovo je najljepše kupanje u mom životu! Jedino što očekujem je da će mi svaki čas izrasti morževe kljove i brkovi!

Nekoliko puta ulazim u ledenu Zrmanju i izlazim iz nje, i tek na želučani signal odlučujem krenuti doma.

Kada besciljno lutanje postane ciljem, život dobiva smisao. Ipak, postoji jedan cilj, ako ga takvim možemo zvati – na dva se kotača vratiti doma. Ma radije ga zovem konačnim ishodom nego ciljem. Parkiram Dragicu na našem parkiralištu i pomislim: koji predivan besciljan izlet!

 

Modrozelena boja kao da odražava i njenu temperaturu!

 

Kristalna prozirnost otežava procjenu dubine.

 

Pogled s „mog“ mjesta na otočiću.

 

Jezerce na Zrmanji i prirodna brana koja ostavlja tek mali prolaz uz desnu obalu rijeke. Istraživanje što je iza ostavljam za drugi puta.

 

Samo izgleda da ne dišem!

 

Susret s kravom na uskom putu. Dame imaju prednost…

 

Kilometraža označava vrijednost u oba smjera!