2023-06-03 Do sada pročitan 2718 puta

Čitam neki dan na jednom poznatom domaćem portalu kako se, zbog održavanja, privremeno prazni Omladinsko, poznato i kao Lokvarsko jezero. Čekaj malo! Ja to moram vidjeti! Mo-ram!

Na povratku iz Bakra zaustavljam se na vidikovcu iznad Omladinskog jezera, kad tamo - ogromna rupa! U-haj! Sada sam posve odlučan – iduća vožnja i dno jezera je moje!

Već iduće subote, ranom zorom, oko devet sati, jezdim autocestom Rijeka-Zagreb prepun uzbuđenja! Karlovac, potom kava u motelu Dobra na rijeci Dobri. Više uživam u pogledu na rijeku nego u skupoj kavi.

Kava s toplim mlijekom za 2 eura na terasi motela Dobra na samoj obali predivne istoimene rijeke. 

Dva stola dalje sjedi par, muškarac i žena, ne mogu im odrediti godine, četrdesetak (?), ona plače, on glumi Tošu. Iz govora njihovih tijela pokušavam dokučiti zašto žena plače. Čini mi se kako su u igri ljubavni problemi. Osobno, da sam žensko, zbog takvog tipa nikada ne bih plakao. Dobo bi samo jedno „ajd'bok“! I to „ajd'bok“ izgovoreno zajedno, u jednom dahu.

Ostavljam tužnu ženu i njenog partnera, motel i rijeku Dobru, te krećem dalje. Cesta je gotovo prazna. Ne gotovo, posve prazna! Gdje li je taj narod? Gdje su ti ljuti bajkeri?

Delnice. Grad kojem nikako da posvetim dužnu pažnju. I ovoga puta samo točim gorivo - očekujem podosta lutanja oko jezera i ne želim razmišljati koliko još kilometara mogu prijeći.

A ispod mene ogromna, nestvarna rupa!

Vidikovac iznad samog jezera. Ispod mene zjapi ogromna, nestvarna rupa! Uskom se cestom spuštam do nekadašnjeg restorana, sada ruine, i tu parkiram Dragicu. Nakon sto-dvjesto metara šetnje cesticom kroz gustu šumu, stižem do nekadašnje obale jezera. Pogled oduzima dah. Cijelim suhim koritom dominira oker boja.

- Mogu li dolje? - pitam zaštitara.

- Slobodno, samo se držite posve suhih dijelova, - odgovara upirući prstom u dubinu u kojoj dvoje ljudi pokušava iščupati iz mulja neko terensko vozilo, nešto između quada i auta.

Trepereći od uzbuđenja, spuštam se niz obronak koji je doskora bio dno Omladinskog jezera. Prolazim kraj rijetkih osušenih panjeva, granja i pokojeg debla dok se na mojim čizmama skuplja fina prašina. Tlo je prekriveno sitnim komadima čudnog kamenja, možda pješčenjaka. Zaustavlja me područje mulja čija ispucala površina tvori fantastičan mozaik. Probam zakoračiti i čizma lagano utone u još uvijek mekani mulj. Ustuknem! A-a, tu nema šale!

Mars? Ne! Dno Omladinskog jezera!

Dok zjakam okolo prilaze mi dvojica turista.

- Oprostite, gdje su Carev most i ostaci crkve i mlina? - pitam ih.

- Na drugoj strani, morate obići jezero, parkirati se u Mrzloj Vodici i od tamo pješice, - odgovara jedan.

Na brani Omladinskog jezera.

Penjem se prema nekadašnjoj obali, potom do Dragice, nakon čega krećemo prema brani. Na izgradnji brane, građene između 1952. i 1955. godine, sudjeluje više stotina radnih brigada s 27 tisuća dobrovoljaca. No, bez obzira na njihov broj, izgradnja takve brane, kakvih do tada u cijelom svijetu postoji samo jedna na Filipinima, pravi je pothvat. Unatoč složenosti i težini posla, omladinci prije roka završavaju branu visoku 48 m, koja tamo stoji i danas. Današnjim mladim generacijama pojam omladinskih radnih akcija posve je nepoznat. Ideja dobrovoljnog besplatnog rada za dobrobit društva osnova je izgradnje Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Tako su sagrađene mnoge prometnice, mostovi, nasipi, a zadnja takva velika akcija u Hrvatskoj je izgradnja sportsko-rekreacijskog centra Jarun u Zagrebu za potrebe Univerzijade 1987. godine.

Lagano kliznem na drugi kraj brane, spustim se koji kilometar prema Lokvama i skrenem prema Mrzloj Vodici. Uska cesta zmijuga kroz goransku šumu, ponajviše bukovu, te ubrzo dolazim u Mrzlu Vodicu. Parkiram Dragicu na malom parkiralištu blizu mostića i krećem makadamskom cestom prema koritu jezera. Nekadašnje je dno ovdje prekriveno svježom travom, a ovaj je dio ceste u normalnim uvjetima potopljen. U jednom trenutku u daljini ugledam kameni most s jednim lukom. Carev most! Čeeekaj malo! Pa to ispod mene, to po čemu hodam, to nije bilo kakva cesta! To je Lujzijana! Originalna Lujzijana!

Trasu Lujzijane projektira austrijski podmaršal Filip Vukasović te je gradi od 1803. do 1809., ali ne doživljava njen završetak – 1809. pogiba u ratu između Austrije i Francuske. Prema mišljenju stručnjaka, Lujzijana je u vrijeme svog puštanja u promet najmodernija europska prometnica, projektirana i građena po, tada, najmodernijim pravilima projektiranja i gradnje. Nema strmih dionica, zavoji su „šestarski“, a prohodna je tijekom cijele godine. Lujzijana je ne samo ubrzala transport iz unutrašnjosti prema sjevernom Jadranu nego i omogućila razvoj područja kroz koja se protezala. Uz samu cestu se naseljavaju kovači, kolari, gostioničari i svi ostali nužni zanatlije koji su putovanje Lujzijanom činili ugodnijim i sigurnijim. Uz cestu su nicala prenoćišta, gostionice, postaje za zamjenu konja…

A u daljini Carev most!

Carev most! Iako tada nisu postojali automatski brojači prometa postoji podatak o čak četiri stotine pari konja koji ga prelaze svakoga dana! I ja sada hodam tom originalnom Lujzijanom! Time, na neki način, zaokružujem svoje višegodišnje istraživanje i lunjanje povijesnim hrvatskim cestama: Karolinom, Jozefinom, Lujzijanom i Rudolfinom. Dodao bih još i Dalmatinu, cestu što od Žute Lokve, prateći Velebit, vodi skoro do Knina. Ono po čemu se ova šetnja Lujzijanom bitno razlikuje od ostalih vožnji ili šetnji povijesnim cestama je što ovoga puta stvarno hodam po originalnoj, Vukasovićevoj trasi, onakvoj kakvu je on napravio! Do sada sam se vozio modificiranim, prepravljenim, novosagrađenim, asfaltiranim trasama ili samo dionicama tih povijesnih cesta. Mojoj sreći nema kraja!

Razdragano i veselo prelazim most i koračam Lujzijanom prema glavnom, najširem dijelu jezera. Kako odmičem, tako kanjon postaje sve širi dok se ne razlije preko cijelog krajolika u veliku oker udubinu. Silazim s Lujzijane i hodam puteljkom preko dna jezera do ostataka neke građevine. Iz žućkasto-smeđeg dna vire ostaci nekoliko sivih zidova. Jesu li to ostaci nekadašnjeg mlina u selu Srednji Jarak u kojem je, prije nego što je potopljeno, živjelo oko četiri stotine duša!? Malo se muvam oko ostataka te građevine kad li na popucaloj kori sasušenog mulja ugledam cijelo jato mrtvih riječnih rakova, izbijeljenih na suncu. Pokušavam ih uzeti, ali ne, čvrsto su zarobljeni u mulju. Koja užasna smrt! Malo si gruntam - pa tako nastaju fosili! Ono o čemu često čitam, sada imam pred sobom! Upravo nazočim prvoj fazi nastanka fosila. Kroz nekoliko miliona godina, neki će budući paleontolog ovdje otkopavati fosile rakova i onda će uzviknuti: - Čekaj, pa tu ima i tragova vojničkih čizama jednog Homo Sapiensa!“. Pa će po arhivama tražiti tko bi to mogao biti, tko je toga dana šalabajzao tim krajem obuven u vojničke čizme? „Ako ostaneš, imat ćeš djecu, a pamtit će te najdalje tvoji unuci, kad oni umru, past ćeš u zaborav. Ako odeš u taj rat, nećeš se vratiti, ali pamtit će te do kraja svijeta!“ govori Ahilu majka Tetida prije njegova odlaska u Trojanski rat. Nema danas nekoga tko je završio osnovnu školu, a da ne zna za Ahila. Nadam se da ću ja ući u vječnost ipak po svojim tragovima u poluosušenom mulju na dnu Omladinskog jezera! Hvala ti budući paleontolože što ćeš me baš ti uvesti u tu veličanstvenu besmrtnost!  

Koje li užasne smrti!

Prelazim jedan potočić, skakućem po poluskrutnutom mulju i čistih se čizama vraćam na Lujzijanu, baš kod ostataka druge veće građevine, možebit' crkve. Muva se tuda još znatiželjnika, pa čak i jedna turistička grupa s vodičem.

U jednom trenutku dolazi par s dvije djevojčice od nekih dvanaest-trinaest godina i curicom od četiri-pet. Ne znam zašto mi upadaju u oči, ali pratim ih pogledom. Nekako su u mojoj visini pa čujem muškarca kako ženu i djevojčice poziva na još malo šetnje, na što jedna od djevojčica odgovara kako bi one radije ostale. Otac se slaže i na odlasku kaže jednoj od djevojčica neka pazi na svoju mlađu sestricu. Još malo zjakam kad li krajičkom svog zdravog lijevog oka ugledam njih tri kako jure prema muljevitom dijelu, nesvjesne u što srljaju. Djevojčice se zaustavljaju na samom rubu mulja, a najmlađa curica, pošto je lakša, nastavlja dalje. Nakon nekoliko koraka mulj postaje mekan i njena stopala propadaju u njega. Nekako se okreće prema nama, no već je u mulju preko gležnjeva. Kako pokušava izvući noge, tako tone sve dublje. Lovi je je panika, počinje vrištati. Panika lovi i njenu stariju sestru pa i ona vrišti. Pokušava ju dohvatiti, ali ruke su joj prekratke! Sekunde prolaze, curica je u mulju već do polovice potkoljenica. Roditelja nigdje, nitko ništa ne poduzima. Sjurim se i putem pokupim suhu granu debljine ruke, duljine oko metra. Dolazim do ruba mulja i pružam granu koliko god mogu.

- Uhvati se! - govorim curici.

Vrišti i dalje ali jednom rukom hvata kraj grane. Trebala bi s obje.

- Uhvati s obje ruke! - govorim joj. Mulj je sada do njenih koljena. Nekako uspijeva leći potrbuške i s obje ruke uhvatiti kraj grane. Polako ju izvlačim, drži se grčevito, šake su joj pobijelile.

- Hvala vam, hvala! - kaže mi jedna od starijih djevojčica grleći sestru koja i dalje vrišti.

Napuštam poprište i Lujzijanom krećem prema Dragici.

- Hvala vam, to je jedino što vam mogu reći, hvala vam! – govori mi majka djevojčica dok se mimoilazimo. Otac bez riječi prolazi kraj mene.

Gledam svoje blatne čizme, ipak sam zagazio u mulj. A ništ', kaj sad, očistit ću ih kad dođem do one trave kod Carevog mosta.

Očišćenih čizama sjedam na Dragicu i krećemo put Lokvi.

Ručak, možda prije večera u Miki Mausu u Severinu.

Stiže mi Kikijeva poruka, „Mi smo u San Antoniju na pivi.“ Pa kaj ne bih i ja svratio? Oko deset navečer parkiram Dragicu uz Radojin VN 2000 na parkiralištu San Antonija na staroj Samoborskoj cesti. Dok skidam kacigu prilazi mi konobar i kaže da sam u rundi, pokazujući prema obližnjem stolu, no uto nam prilazi voditelj lokala govoreći mu: - On je moj posebni gost i poslužuje ga samo Hajdi!

Uz izvrsnu živu glazbu, gotovo do ponoći ostajem u ugodnoj bajkerskoj ćakuli.

Koji fantastičan dan!

Galerija

Cestica koja kroz gustu šumu vodi od parkirališta do obale jezera.

Ostaci šumarka, danas samo sablasni štapovi što vire iz mulja.

Mudraci koji su zaglavili u mulju.

Pogled na branu.

Mumificirani ostaci drveća.

Raj za geologe: zemljini slojevi na „izvolite“!

Panjevi, ostaci nekadašnje šume.

Šumarak? Voćnjak? Šiprag? Tko će ga znati što je to bilo!

Ispucali osušeni mulj. Hrpa je ostatak nečega napravljenog ljudskom rukom.

Ovaj ispucali mulj samo na prvu izgleda čvrst. Zakoračite li na njega, sva je prilika da ćete propasti u nj.

Ništa bez autoportreta!

Početak ostataka originalne Lujzijane u Mrzloj Vodici.

Carev most.

Nisam mogao odoljeti: autoportret na Carevom mostu!

Rubno kamenje Vukasovićeve Lujzijane.

Jednim dijelom, prateći potok, Lujzijana zmijuga kroz kanjon.

Odmičući prema Lokvama, kanjon se polako širi.

Još malo rubnog kamenja originalne Lujzijane.

Ostaci neke građevine, možda nečije kuće.

Tko zna tko je tu živio?

Ovo su zasigurno ostaci kovačnice. U ruševinama nalazim zahrđale karike lanaca, komade potkova, klinove, okove…

U jednom se trenutku kanjon raširi u dolinu.

Osušeni panj.

Potporni zid nekadašnje ceste, ali ne Lujzijane.

Jesu li ovo ostaci staroga mlina?

Detalj mlina.

Je li ovo možda mlinareva kuća? Samo nagađam….

Ostaci zidova.

Osušeni leševi riječnih rakova.

Tko zna kada je netko zaboravio kantu na vrhu osušenog debla.

Jesu li to ostaci crkve?

Mogli bi biti….

Rubni kameni stupovi još i danas označavaju trasu Vukasovićeve Lujzijane.

Ruta do vidikovca iznad jezera.

Ruta oko jezera. Spojnica vidikovac-parkiralište kod nekadašnjeg restorana nije unijeta u Google Maps.